Stvar je u tome da se svet promeni (feljton): 6. Istorijski materijalizam[13 min. za čitanje]

Nastavljamo sa najnovijim feljtonom Marks21. Radi se o knjizi britanskog revolucionarnog socijaliste Džona Molinjua napisanoj 2012. godine. U njoj, Molinju pokušava da pruži kratak pregled osnova filozofskog aspekta marksizma, međutim, ne sa idejom da se upušta u duboke filozofske ili teorijske rasprave, već da naoruža mlađe generacije revolucionarnih socijalista i socijalistkinja znanjima koja im mogu biti ključna za razumevanje načina na koji svet funkcioniše i, što je bitnije, načina na koji on može da se promeni.

Kao i sve do sada, i ovaj feljton objavljivaćemo svakog četvrtka. Pred vama se nalazi šesto poglavlje.

Linkovi ka ostalim poglavljima: P123a3b3c45a5b, 6, 789a9b1011a, 11b, 12a, 12b, 12c, 13.

Preveo Luka Trifunović.

Marksova teorija istorije, poznata kao istorijski materijalizam, jeste materijalistička dijalektika primenjena u sferi ljudske istorije. To je takođe, u izvesnom smislu, osnova teorije marksizma kao celine. Engels je, sumirajući Marksova teorijska dostignuća u svom govoru na pogrebu 1883, dodelio počasno mesto istorijskom materijalizmu: „Kao što je Darvin otkrio zakon razvitka organske prirode, tako je i Marks otkrio zakon razvitka ljudske istorije“. Sam Marks ih je nazivao „vodeći princip mojih istraživanja“. Uistinu, istorijski materijalizam se ponekad uzima za sinonom marksističke teorije u celosti. To je ono što strukturiše marksistički pogled na celokupni razvoj ljudske istorije i gde se savremeno društvo, uključujući naše sopstvene borbe unutar tog društva, uklapa u širu sliku. To je početna tačka (i podvlačim početna tačka) od koje marksisti/kinje svakodnevno polaze u analizi aktuelnih događaja i ideoloških argumenata.

Baza i nadgradnja

Polazna tačka istorijskog materijalizma je krajnje jednostavna i jasno postavljena u Nemačkoj ideologiji:

Premise od kojih polazimo nisu proizviljne, niti dogmatske, već stvarne premise na osnovu kojih se apstrakcije mogu stvoriti jedino u imaginaciji. To su stvarne osobe, njihove aktivnosti i materijalni uslovi pod kojima žive…

Prva premisa celokupne ljudske istorije je, naravno, postojanje živih ljudskih pojedinaca. Prema tome, prva činjenica koju treba utvrditi je fizička organizacija ovih pojedinaca i njihova posledična veza sa ostatkom prirode.

Fizička organizacija ljudi uslovljava njihov opstanak, čak i na dnevnom ili nedeljnom nivou, na način da im je za preživljavanje potrebna voda, hrana, sklonište, odeća i sl. Štaviše, kao što smo mogli videti, ljudska bića se razlikuju od životinja po tome što aktivno proizvode ova sredstva za opstanak (kroz društveni rad i kulturalnu proizvodnju oruđa). Iz ovoga sledi da je osnov za analizu celokupnog ljudskog istorijskog razvitka i svakog ljudskog društva upravo proizvodnja i način na koji je ona organizovana.

U analiziranju ljudske proizvodnje Marks je napravio veoma važnu konceptualnu distinkciju (čiji ćemo celokupni značaj videti malo kasnije) između „proizvodnih snaga“ i „proizvodnih odnosa“. Proizvodne snage su one stvari koje čine opšti kapacitet jednog društva za proizvodnju robe – prirodni resursi, rad i tehnologija (uključujući i znanje potrebno za proizvodnju i korišćenje tehnologije). Proizvodni odnosi su društveni odnosi u koje ljudi ulaze kako bi se uključili u proizvodnju. Razvitak točka, gvozdenih alatki, vetrenjača, parne mašine, računara i trenutno ogromna ponuda rada u Kini, sve su primeri napretka proizvodnih snaga. Urođenička grupa lovaca, robovi koji rade na imanju rimskog patricija, srednjovokovni kmet koji ore zemlju svog zemljoposednika, Henri Ford koji zapošljava hiljade ljudi u svojoj kompaniji automobila i Volmart koji zapošljava preko dva miliona ljudi širom sveta, sve su to primeri proizvodnih odnosa.

Jasno je da proizvodna snaga i proizvodni odnosi nisu dva odvojena entiteta – ne možeš imati „snagu“ bez „odnosa“ ili „odnose“ bez „snage“ – to su dva aspekta jednog procesa koji su u stalnoj interakciji i koji utiču jedan na drugi. Međutim, Marks je identifikovao jedan od aspekata, proizvodne snage, kao fundamentalniji i na posletku dinamičniji i odlučnji od drugog. Na dnu je nivo razvijenosti proizvodnih snaga koje uslovljavaju i oblikuju proizvodne odnose. Međutim, ovde je veoma važno naglasiti da „uslovljavanje“ nije mehanički ili apsolutni determinizam. U društvu u kom proizvodne snage dozvoljavaju samo lov i skupljanje, kao što je bio slučaj u najvećem delu ljudske istorije, proizvodi društvene odnose malih nomadskih lovačkih klanova. Razvitak poljoprivrede i sa njom naseljavanja zajednica (sela i gradovi) i njihova sposobnost da stvore i skladišti višak proizvoda preko onoga što je potrebno za neposredan opstanak dovelo je do diferencijacije između bogatih i siromašnih, do klasne podele i do proizvodnih odnosa poput ropstva i kasnije kmetstva. Manufaktura i moderna industrijska proizvodnja su sa sobom donele proizvodne odnose najamnog rada. Ovde je važno napomenuti da ovi kapitalistički proizvodni odnosi imaju veliki uticaj na razvoj proizvodnih snaga, vodeći ih napred zbog dinamike konkurentne akumulacije kapitala u ekonomskim bumovima ili zaostajanju i upadanju u krize, ali to ne menja krajnji primat proizvodnih snaga u ovom dijalektičkom odnosu.

Ova kombinacija proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa rezultira formiranjem niza načina proizvodnje, određenim socio-ekonomskim sistemima koji dominiraju svim epohama ljudske istorije. Uopšteno govoreći, možemo identifikovati sledeće modele proizvodnje: lovački i skupljački model ili primitivni komunizam; antičko (robovlasničko) društvo; azijatski način proizvodnje (tradicionalna Indija, Kina i sl.); feudalizam; kapitalizam.[1]

Nije moguće odrediti tačne datume ovih modela proizvodnje prvenstveno zbog toga što su njihove dužine trajanja različite u različitim delovima sveta – na primer primitivni komunizam je prestao da bude dominantan oblik proizvodnje pre oko 12 do 8 hiljada godina sa razvojem poljoprivrede, ali je nastavio da postoji u nekim mestima, poput Kalahari pustinje, sve do 20. veka, a kmetstvo je nestalo u Engleskoj još tokom 14. veka, dok je u Rusiji preživelo sve do 1861. godine. Međutim, korisno je dati veoma grubu periodizaciju, posebno za novajlije koji se tek upoznaju sa ovim konceptima. Tako se drevna društvo, ili robovlasnički oblik proizvodnje, odnosi na Drevni Egipat, Grčku, Rim i drugo i završavaju se u 5. veku naše ere, padom Rimske imperije. Ono je u Evropi prešlo u feudalizam, koji je trajao tokom srednjeg veka i počeo da biva prevaziđen kapitalizmom 16. veka. Kapitalizam ostvaruje svoje početne pomake u Holandiji i Engleskoj, i Francuskom revolucijom (1789-94) i Industrijskom revolucijom u Britaniji postaje dominantan sistem u svetu. Azijatski model proizvodnje je postojao sve dok ga nije preplavio evropski kapitalistički imperijalizam.

Mnogi veruju da je u 20. veku čitav niz zemalja – Sovjetski Savez, Istočna Evropa, Kina, Severna Koreja, Vijetnam, Kuba, itd. – prevazišao kapitalizam i postao socijalistički. Po mišljenju autora ovo je bila i ostala iluzija i, sa izuzetkom ranih godina Ruske revolucije, ovim zemljama je vladao državni kapitalizam, to jest one su predstavljale različite oblike kapitalističke proizvodnje.

U formiranju načina proizvodnje, proizvodne snage i proizvodni odnosi predstavljaju ekonomsku osnovu društva, o čemu Marks govori da „čine pravnu i političku nadgradnju i kome odgovaraju određeni oblici društvene svesti. Način prozivodnje materijalnih načina života uslovljava društveni, politički i intelektualni životni proces.“. Ovo nas vraća na priču o tome da društveno biće određuje svest, o čemu smo već diskutovali u poglavlju o materijalizmu. Za Marksa su politika, filozofija, religija, umetnost, itd. delovi nadgradnje i njihov razvoj zavisi od i uslovljen je razvojem osnove. Svaka veća promena u društvenoj svesti – na primer proces sekularizacije u Evropi ili porast nacionalizma – ima svoje korene u promeni proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Ovaj odnos nije nimalo jednostavan ili mehanički. Postoji jedna stvar koju treba znati, a to je da ideje imaju tendenciju da prežive i nakon nestanka njihove neposredne materijalne osnove. „Tradicija svih mrtvih generacija živi kao noćna mora u mozgovima živih“ piše Marks u Osamnaestom brimeru Luja Bonaparte objašnjavajući zašto je Martin Luter „nosio masku apostola Pavla“ i zašto se Francuska revolucija 1789. maskirala u Rimsku republiku. Druga stvar, odnos između materijalnih uslova i sveta ideja može biti obratan (kao u camera obscura, kako je to Marks rekao). Tako su se engleski romanitičarski pesnici i umetnici (Vordsvort, Kolridž, Konstabl, Tarner, itd.) okrenuli prirodi baš u trenutnu kada je (i zbog toga što je) Britanija prolazila kroz industrijsku revoluciju i masovnu urbanizaciju. Ipak, odnos je stvaran i sve istorijske materijalističke analize političkog i intelektualnog života proizilaze iz ove premise.

Najbitniji element nadgradnje je državni aparat i njen pravni sistem. Pod tim se podrazumeva grupa povezanih institucija, uključujući oružane snage, službu bezbednosti, vladu, ministarstva, parlament, policiju, pravosuđe, zatvore itd. Među njima, ove institucije polažu pravo na krajnji autoritet u društvu i jedino je njima dozvoljeno da primenjuju ozbiljnu fizičku silu. Ključno je to da u savremenom društvu, država takođe polaže pravo na političku i društvenu neutralnost. Predstavljena je i predstavlja se kao da stoji izvan i iznad sukoba različitih interesnih grupa i razlika u mišljenju, kao nepristrasni sudija.

Marks odbacuje ovakvu koncepciju države kao mit o samodostatnosti. Za Marksa država nikada nije neutralna, već je uvek direktno ili indirektrno država ekonomski vladajuće klase i njena osnovna funkcija je očuvanje postojećeg društvenog i ekonomskog poretka. „Moderna državna vlast“, kako kaže Marks u Komunističkom manifestu, „samo je odbor koji upravlja zajedničkim poslovima cijele buržoaske klase.“[2] Isto tako, zakon nije skup večitih i apstraktnih principa već kondifikacija imovinskih odnosa, proizvodnih odnosa i obrazaca ponašanja koje zahteva određeni način proizvodnje.

Ponekad – kao što je slučaj sa nacističkom Nemačkom – država se, u pogledu svojih uposlenika i politike, može odvojiti od direktne kontrole ekonomski vladajuće klase. Raniji primer je Napoleon Treći (nećak Napoleona Prvog), car Francuske u periodu 1852-70, koga je Marks analizirao u Osamnaesti brimer Luja Bonaparte, po kome je „bonapartizam“ dobio ime. Ali čak i u ovim izuzetnim slučajevima država fundamentalno počiva na ekonomskoj osnovi koju treba da održava i brani.

Kao što je Marks pokazao u praksi u Osamnaestom brimeru, i kao što se Engels mučio da objasni u nizu pisama koje je napisao pred kraj života, istorijski materijalizam ne održava i ne podrazumeva mehaničke ili krute veze između osnove i nadgradnje. Nasuprot čestim tvrdnjama, to nije teorija ekonomskog determinizma. To je kompleksna i dijalektička interakcija između osnove i nadgradnje u kojoj pojedini elementi razvijaju određeni stepen autonomije i vrše određeni uticaj na tok istorije. Engels piše:

Ekonomska situacija je osnova, ali su elementi nadgradnje različiti – politički oblici klasne borbe i njeni rezultati… pravni oblici… Refleksije svih ovih stvarnih borbi, u mozgovima učesnika, političkih, pravnih, filozofskih teorija i religijskih stavova takođe vrše uticaj na smer istorijskih borbi i u mnogim slučajevima u određivanju njihovih oblika.

Ipak, osnova, ljudska proizvodna aktivnost, ostaje primarna i sve istorijske analize, celokupna teorija, mora poći od osnove do nadgradnje, nikako obrnutim smerom. Ovo je osnovna pretpostavka marksizma, zbog toga, kao što je to Engels rekao, „čovečanstvo prvo mora jesti, piti, imati sklonište i odeću, pre nego što se može baviti politikom, naukom, umetnošću, religijom i sl.“

Proizvodne snage i proizvodni odnosi

Najvažniji zadatak istorijskog materijalizma je da objasni dinamiku istorije i još preciznije kako se jedan oblik proizvodnje menja (i može biti promenjen) u drugi. Prema Marksu, preduslov za takvu promenu je razvoj protivrečnosti između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Kao što smo videli, proizvodne snage uslovljavaju proizvodne odnose i time, ovi odnosi u početku potpomažu i omogućavaju dalji razvoj proizvodnih snaga. Ali vremenom proizvodne snage nastavljaju da rastu – istorijski materijalizam podrazumeva opštu tendenciju ka takvom rastu iz prostog razloga što ljudska bića teže da nađu efektivnije načine proizvodnje dobara – dok ne dostignu tačku gde njihov dalji razvoj zahteva uspostavljanje novim odnosa:

U određenoj fazi razvoja materijalne proizvodne snage društva dolaze u sukob sa postojećim proizvodnim odnosima – ovo samo označava istu stvar u pravnom smislu – sa imovinskim odnosima u okvirima u kojima su do sada radili. Iz oblika razvoja proizvodnih snaga ovi odnosi se prezvaraju u njihove okove. Onda počinje doba socijalne revolucije.

Imajte na umu da se protivrečnost između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa ne rešava glatko ili automatski, već revolucijom. Da bismo razumeli kako i zašto je to tako, moramo razraditi apstrakcije proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Kao što smo videlu u odeljku o klasnoj borbi, proizvodni odnosi društva čine osnovu njegove klasne borbe. Zaista, od trenutka kada je čovečanstvo prevazišlo primitivni komunizam, osnovni proizvodni odnosi, to jeste odnosi vlasništva i kontrole nad sredstvima i procesima proizvodnje, su klasni odnosi – između robovlasnika i roba, barona i kmeta, kapitaliste i radnika. Tako u svakom obliku proizvodnje postoji dominantna ili vladajuća klasa koja ima interes u očuvanju postojećeg društva. Pored toga, ova klasa na raspolaganju ima moć države i ideologije. Kao što je Marks rekao, „Vladajuće ideje svakog vremena su ideje vladajuće klase, to jest klasa koja je vladajuća materijalna snaga društva je u isto vreme i vladajuća intelektualna snaga.“

Isto tako, proizvodne snage se ne sastoje samo od tehnologije, već i od ljudskih bića čiji rad i znanje koriste tu tehnologiju – oni formiraju društvenu klasu ili klase. Protivrečnost proizvodnih snaga u razvoju i starih ili postojećih proizvodnih odnosa je, stoga, istovremeno i klasna borba. Klasna borba, borba između eksploatatora i eksploatatisanih je, naravno, neprekidna. Ali to je razvoj sukoba između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa do tačke kada društvo pada u krizu koja stvara mogućnost poraza vladajuće klase i pobedu potlačene klase.

Takođe, prelazak sa jednog načina proizvodnje na drugi dolazi na dnevni red istorije zaoštravanjem sukoba između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, ali njegovo stvarno razrešenje zahteva revolucionarno zbacivanje stare vladajuće klase od strane nove klase u usponu, povezane sa proizvodnim snagama u razvoju. Pored toga, iskustvo je pokazalo da ishod revulucionarnog procesa nikako nije unapred zagarantovan. Ishod zavisi delimično od objektivnih činilaca poput dubine krize u društvu, relativne veličine i ekonomske snage potlačenih klasa, ali takođe i od subjektivnih činilaca poput nivoa svesti, organizovanosti i, ključno, političkog vođstva revolucionarne klase.

U ovom kratkom razmatranju istorijskog materijalizma istakao sam više pitanja – način na koji marksizam nije filozofija ekonomskog determinizma, ulogu ideologije i ulogu političkog vođstva – o čemu će biti više reči u sledećim poglavljima.

[1] Ova lista nije iscrpna. Možda postoji još oblika proizvodnje, i još uvek se vodi debata među marksističkim istoričarima oko azijatskog oblika proizvodnje (da li se razlikuje od feudalizma ili je samo njegov drugačiji oblik) i oko oblika proizvodnje Asteka i Inka, na primer, ali nema potreba da se sada zadržavamo na ovim pitanjima.

[2] Marks, K. & Engels, F. (1998), Komunistički manifest, Arkzin, Zagreb, str. 81-137.