Stvar je u tome da se svet promeni (feljton): Predgovor[6 min. za čitanje]

Čitate prvi deo novog feljtona Marks21. Radi se o knjizi britanskog revolucionarnog socijaliste Džona Molinjua napisanoj 2012. godine. U njoj, Molinju pokušava da pruži kratak pregled osnova filozofskog aspekta marksizma, međutim, ne sa idejom da se upušta u duboke filozofske ili teorijske rasprave, već da naoruža mlađe generacije revolucionarnih socijalista i socijalistkinja znanjima koja im mogu biti ključna za razumevanje načina na koji svet funkcioniše i, što je bitnije, načina na koji on može da se promeni.

Kao i sve do sada, i ovaj feljton objavljivaćemo svakog četvrtka. Pred vama se nalazi predgovor knjige, kao i beleška o autoru.

Linkovi ka ostalim poglavljima: P, 1, 23a, 3b, 3c45a, 5b, 6, 789a9b1011a, 11b, 12a, 12b, 12c, 13.

Preveo Luka Trifunović.

O autoru

Džon Molinju je socijalistički pisac i aktivista, nekadašnji predavač na Portsmutskom Univerzitetu, danas nastanjen u Dablinu. Njegove publikacije obuhvataju: „Marksizam i partija“ (1978), „Šta je prava marksistička tradicija?“ (1985), „Rembrant i revolucija“ (2001), „Anarhizam: marksistička kritika“ (2011), i „Da li će biti televizijskog prenosa revolucije? Marksistička analiza medija“ (2011). Član je Socijalističke radničke partije (SWP) u Velikoj Britaniji i Irskoj.

Predgovor

Naslov ove male knjige, naravno, potiče od Marksa. „Filozofi su do sada samo tumačili svet, stvar je u tome da se on promeni“, jedanaesta i poslednja od njegovih „Teza o Fojerbahu“, je s punim pravom uklesana na njegovom nadgrobnom spomeniku na groblju Hajgejt. Ona sažima Marksovu filozofiju i njega kao čoveka. Kao što je Engels u svom govoru na Marksovom pogrebu rekao:

„Marks je pre svega bio revolucionar. Njegov istinski životni poziv je bio da na ovaj ili onaj način doprinese rušenju kapitalističkog društva i državnih institucija koje je ono stvorilo, da doprinese oslobođenju modernog proleterijata kojem on je prvi omogućio da osvesti sopstvenu poziciju i potrebe, kao i da osvesti uslove sopstvenog oslobođenja. U borbi on je bio u svom elementu. I uvek se strasno borio“ (Marks i Engels, Odabrana dela, Vol 2, Moskva, 1962, str. 168).

Ovaj naslov mi takođe pomaže da ukažem na razliku između ove knjige i mnogih drugih postojećih uvoda u marksizam, a to je da je ona – iako je fokusirana na filozofiju – prvenstveno pisana za aktivistkinje i aktiviste.

U poslednjih nekoliko godina na međunarodnom planu se pojavila potpuno nova aktivistička generacija. Od Tunižanske i Egipatske revolucije i drugih događaja tokom Arapskog Proleća, do Indignadosa u Španiji, pobudna protiv mera štednje u Grčkoj, pokreta Occupy u Sjedinjenim Američkim Državama i mnogih drugih malih i velikih borbi, širom sveta milioni ljudi izlaze na ulice da se bore. Ako ova knjiga dopre i do najmanjeg delića ljudi uključenih u ovaj talas pobuna i bude u stanju da uveća i pojasni njihovo razumevanje marksizma, smatraću da je ispunila svoj glavni cilj.

Taj cilj je na više načina oblikovao pisanje ove knjige. Pre svega, jezik: za razliku od većine knjiga o filozofiji, pokušao sam da u ovoj koristim što razumljiviji jezik. Jasno je da se u radu o marksističkoj filozofiji ne može izbeći priča o „dijalektici“, „ekonomskom determinizmu“ i tome slično, koji nisu baš svakodnevni termini, ali će stoga uz ove termine stajati i njihova objašnjenja. Iako mi je prioritet bio da ova knjiga bude razumljiva čitaocima i čitateljkama koji se tek upoznaju sa ovom oblasti, ipak se nadam da nisam previše pojednostavio marksističku filozofiju.

Druga stvar je fokus: izabrao sam da se fokusiram na to kako su različiti aspekti marksističke filozofije relevantni u borbi za promenu sveta, pre nego na mnogobrojne akademske debate u marksističkoj filozofiji. Postoji poglavlje o Lukaču, Gramšiju i Altiseu (koje je, da upozorim čitaoce i čitateljke, neizbežno teže od ostatka knjige), ali sam se koncentrisao na filozofiju Marksa i Engelsa, sa povremenim uključivanjem Lenjina i Trockog – a ne na Sartra, Adorna, Badjua i ostale „zvezde“ kontinentalne filozofije.

Treće, struktura: početak obuhvata delove o otuđenju, eksploataciji i klasnoj borbi, dok se kasnije prelazi na očiglednije „filozofske“ teme. Smatram da je osnovno shvatanje ovih koncepata – često pogrešno objašnjenih i pogrešno protumačenih – neophodno za razumevanje filozofije kao celine. Takođe sam posvetio dosta prostora pitanjima poput ljudske prirode, religije i morala, koja se često javljaju u svakodnevnom životu, kao i u pokretu. U principu, gledao sam da nivo argumentacije na početku knjige bude što jednostavniji i da se kompleksnost arugmenata, zajedno sa gustinom citata i referenci, postepeno uvećava tokom čitanja. Ponekad se vraćam na isto pitanje (npr. ekonomski determinizam) i detaljnije ga opisujem. Sve je to u cilju ostvarivanja najveće moguće razumljivosti.

Još jednu stvar treba istaći na samom početku. I dalje se dešava da u mnogim slučajevima, ili čak u većini njih, na pomen Marksovog imena ili marksističke filozofije ljudi odmah pomisle na Sovjetski Savez pod Staljinom ili Brežnjevim i na druge takozvane „komunističke“ režime u istočnoj Evropi, Kini, Kubi, Severnoj Koreji, itd. Naširoko je prihvaćeno uverenje da ove države predstavljaju „marksizam na vlasti“, da su „zasnovane na marksizmu“ ili da predstavljaju „zaista postojeći socijalizam“. Ovo diskredituje i marksizam i socijalizam, zato što: a) je u ovim državama vladala nedemokratska diktatura, i 2) u velikoj meri su bile odbačene od sopstvenih naroda. Takođe bih istakao i sledeće: da su ove države nekim slučajem zaista predstavljale marksizam, to bi značilo da su pobijene mnoge od centralnih tvrdnji marksizma. Na primer, u tom slučaju ne bi važilo da „emancipacija radničke klase mora biti delo same radničke klase“, niti bi bilo tačno da će pod socijalizmom država početi da odumire, ili da će se prevazići rasizam i seksizam, i tako dalje.

Što se mene tiče, ja ne prihvatam da je bilo koji od ovih režima (sa izuzetkom prvih godina Ruske revolucije) bio marksistički ili socijalistički po bilo čemu, osim po imenu – već ih smatram različitim varijantama birokratskog državnog kapitalizma, u kojem država, uključena u konkurentnu akumulaciju kapitala, eksploatiše radničku klasu. (Ovakva analiza Sovjetskog Saveza je najpotpunije razvijena u knjizi Tonija Klifa „Državni kapitalizam u Rusiji“.) Ovo pitanje ima suštinski značaj za predmet ove knjige, jer je interpretacija marksističke filozofije koju ja ovde nudim mnogo drugačija od „zvanične“ verzije koja je preovlađivala u staljinističkoj Rusiji. Na primer, sovjetski marksizam je posmatrao temu otuđenja kao Marksovo mladalačko skretanje, dok je ja smatram centralnom temom marksizma uopšte. Pored toga, sovjetski marksizam se vodio mnogo determinističkijom interpretacijom istorijskog materijalizma od one koju ja nudim u ovoj knjizi.

Zahvaljujem se Džozefu Čunari i Polu Blekledžu na korisnim komentarima na rukopis, kao i Grantu Hjuldsfortu i na tehničkoj pomoći i na mnogim diskusijama o dijalektici – iako se nismo složili, one su bile korisne. Posebnu zahvalnost dugujem Sali Kempbel iz Bukmarks-a na svom njenom radu i pomoći.

Konačno, želim da posvetim ovu knjigu dvema osobama: Meri Smit – svi koji poznaju mene ili Meri znaće zašto; i marksističkom piscu i aktivisti Krisu Harmanu – svima koji su poznavali Krisa će i ova odluka biti jasna.

Džon Molinju

Maj 2012. godine