S jednog od plenuma na Filološkom fakultetu 2011. godine

Emancipacija žena kroz studentske borbe[11 min. za čitanje]

U ovom tekstu pokušaćemo da sagledamo neke realne domete emancipatorskog potencijala direktno-demokratskog načina organizovanja, onako kako ga studentkinje i studenti više beogradskih fakulteta već godinama unazad primenjuju pri vođenju protesta protiv komercijalizacije i komodifikacije visokog obrazovanja. Direktno-demokratski plenum često se predstavlja kao rešenje svih problema proisteklih iz korumpiranosti zvaničnih studentskih organizacija i predstavničkih tela: potrebno je „samo” sprovesti ga iz reči u praksu. Ipak, kako je naše iskustvo pokazalo, ova praksa može biti veoma zamršena i nevoljna da se prilagodi nivou ideje – bez šire političke borbe. Neoliberalni kurs koji se u Srbiji otvoreno promoviše od 5. oktobra ukratko diktira rasterećivanje državnog budžeta od troškova za potrebe stanovništva koje ne generišu profit (socijala, zdravstvo, obrazovanje). To služi jednom cilju: otplaćivanju rastućih dugova prema inostranstvu.

Jasno je da je ovime obuhvaćen i sistem visokog obrazovanja. Država iz godine u godinu izdvaja sve manje za Univerzitete, dok i ono na šta se na papiru (Zakon o visokom obrazovanju) obaveže – ne ispunjava. Ovo sugeriše da državi nije stalo do visokog obrazovanja stanovnštva. Zašto? Zato što je privreda zemlje propala i nema dovoljno radnih mesta za sve te diplomirane ljude. Neoliberalna logika diktira da se pojedinac sam snađe, da se država ne meša. Pošto standard pada i nema uslova za zaposlenje, perspektiva je da studiraju prevashodno „najbolji” (što sve više znači bogati i snalažljivi), koji će uglavnom onda otići u potragu za poslom u inostranstvu.

To utiče i na kvalitet obrazovanja koji se pruža. Dolazi do „Bolonjske reforme”, na talasu pokušaja stvaranja jedinstvenog evropskog tržišta rada, gde će radnici u fleksibilno uređenim uslovima biti lako razmenjivi (i zamenjivi), opremljeni isključivo znanjima iz uske oblasti za koju su se sa 18 ili 20 i nešto godina opredelili, uz obećanje „lifelong” studiranja, kako bi eventualno u hodu mogli da se priuče nečem drugom i adaptiraju na nepredvidive promene na tržištu rada. Od 144 zemlje, Srbija se danas nalazi na 141. mestu prema „odlivu mozgova”. Procenjuje se da je zemlju u poslednjih četvrt decenije napustilo i do 600,000 ljudi, mahom stručnjaka iz oblasti medicine, elektroinžinjeringa i IT tehnologija.

Evropa koja je upala u recesiju unela je dodatnu pometnju u ovaj ionako problematičan sistem. U Srbiji kao zemlji na periferiji to je samo značilo da je „Bolonja”, kao deo „evropskih reformi”, iskorišćena da se zamaskira stvarna državna strategija prema visokom obrazovanju: privatizacija. Otuda sve priče o tome kako kod nas „Bolonja nije primenjena kako treba”. Stvar je u tome da se država uopšte ne bavi obrazovanjem jer ljudi ne mogu da se zaposle ni ovde ni (u sve većoj meri) napolju, što znači da nema ni pritiska na Univerzitete i fakultete da sprovode ono malo stavki koje zapravo stoje u Bolonjskoj deklaraciji. Dakle, fakulteti su ostavljeni sami sebi (redovnim profesorima) da se snađu šta će i kako će da rade, ukoliko profesori žele da nastave da imaju primanja od kojih žive. Otuda uvođenje sve većih školarina koje kompenzuju državne dugove i sve manje izdatke, dok profesori imaju odrešene ruke da odlučuju praktično kako žele.

Situacija u kojoj su studenti i studentkinje opterećeni plaćanjem školarina znači da oni materijalno nemoćniji neće biti u stanju da ispunjavaju rigorozne uslove koje „bolonjski” zakon (i njegove dopune) iz 2006. promoviše. Posebno su otežavajući rastući troškovi življenja u gradovima koji u velikoj meri pogađaju studentsku populaciju iz drugih mesta u zemlji. Ova situacija znači i da je ženama dodatno teže da studiraju, zbog društveno-porodičnih očekivanja i strategija koje su počele da se razvijaju još od krize iz ’80-ih. To ih destimuliše i pasivizuje kao potencijalne društvene subjekte.

Međutim i u ovoj sferi društva godinama se razvija otpor: studentkinje i studenti se iz godine u godinu bune protiv školarina i drugih birokratskih mera kojima im se pokušava naplatiti obrazovanje na državnim fakultetima.

Uzećemo za primer blokadu Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu (jesen 2011. godine) kao fakulteta na kom u velikoj većini studiraju žene, a koji je, pritom, pokrenuo širi studentski otpor te godine. Ova blokada dovela je u pitanje vladajuću ideologiju o ulozi žene u društvu danas, ali i otvorila prostor za subjektiviranje žena u društvene aktere koji, manje ili više svesno, stupaju u polje politike (odlučivanja o javnim pitanjima) i kroz tu intervenciju kreiraju emancipatorska polja otpora u kojima se postojeće ideje odbacuju ili stavljaju na test stvarnosti. Međutim, žene su se tokom tog procesa suočile i s brojnim problemima „starog”, odnosno spoljnjeg sveta.

Novi neoliberalni trend dovodi do uslova u kojima je patrijarhat preporođen u novom obliku. Sve manji izgledi za zaposlenje dovode do toga da se vrši jasnija raspodela „uloga” u domaćinstvu – muškarci su zaduženi za prehranjivanje porodice, a žene da o njoj vode brigu – tj. žene da se udaju i brinu o deci i starima (propast socijalnih institucija za podršku dece i starih, sve manje plate i penzije). Žene se, dakle, više ne stimulišu da se obrazuju u istom broju kao pre, a one koje se i odluče na to uglavnom imaju i druge, ako ne i prioritetne, obaveze vezane za domaćinstvo, ili im nedostaje (dovoljna) finansijska podrška da bi mogle da se posvete studiranju. One moraju da rade, uzimaju često slabo plaćene poslove preko omladinskih zadruga ili/i na crno, kako bi obezbedile uslove za studije i neku samostalnost i slobodu. Ipak, društvo im ne pomaže i udar na javno dobro stvara klimu u kojoj je patrijarhat u društvu sve legitimniji.

Zato ne treba da čudi da je u pripremnim procesima za blokadu i u samoj blokadi fakulteta učestvovao veliki procenat studentkinja. Borbenost učesnica blokade bila je na izuzetno visokom nivou, učestvovale su u plenumima, diskusijama sa profesorima i upravom fakulteta, javno govorile za medije, a neke od njih/nas su čak fizički branile drugove sa blokade u trenutku kad ih je napadalo privatno obezbeđenje.

Bilo je veoma mnogo pozitivnih primera saradnje i solidarnosti među studentkinjama i studentima. Svi su zajedno reagovali na seksističke izjave rektora Univerziteta, kojima je aludirao da je blokada Filološkog fakulteta bila nameštaljka, tj. da su žene bile izmanipulisane sa strane jer su same nesposobne za političko mišljenje i delanje: „I nije slučajno odabran Filološki fakultet. To je ženski fakultet – 80 odsto su studentkinje, a rukovodstvo su takođe žene – kaže Kovačević.” Na osnovu toga, rektor zaključuje kako se iza svega krije „levičarska” zavera, te indirektno poziva na nasilje nad studentima i studentkinjama, na šta se odazivaju ekstremno desničarske grupacije. Prva žrtva napada fašista, bila je upravo žena, koleginica s Filološkog fakulteta, koju su pratili od fakulteta, pretukli je i pretili joj.

Kao reakciju na tu izjavu, zajedničkim naporima smo organizovali protest i održali tribinu o diskriminaciji žena i seksizmu. Prepoznavši to kao veliki problem, nastavili smo da edukujemo sebe i druge o ženskom pitanju. Javnost se još jednom pokazala kao tolerantna i na toliko veliku dozu seksizma, te nije bilo reakcija, izuzev teksta Borke Pavićević koja je iskritikovala rektora i stala na stranu studentkinja i studenata.

Međutim, studentkinje se tokom protesta nisu susrele samo sa seksizmom koji je dolazio izvan pokreta, nego i sa seksizmom iznutra. Pri raspodeli posla tokom blokade, nije bilo dovoljno žena govornica, niti onih koje bi pisale saopštenja, bavile se edukacijom i političkim sadržajima. Da li zbog nedovoljne političke obrazovanosti ili zbog nedostatka samopouzdanja da se ravnopravno bave politikom kao i studenti koji već imaju iskustva na tom polju.

Seksizam i mačizam bili su dosta prisutni na plenumima i uopšte unutar pokreta. Na plenumima su češće i opširnije govorili muškarci, a bilo je i nekoliko slučajeva agresije i verbalnih, pa i fizičkih napada muških pojedinaca na kolege i koleginice s protesta, s kojima se oko nečega ne bi saglasili, na taj način uspostavljajući neku vrstu dominacije.

Takvo ponašanje proizvelo je strah od javnog govorenja i konfrontacije, a potom i pasivizaciju na prvom mestu studentkinja koje nisu bile spremne da pristanu na takve uslove rada i neravnopravne saradnje (npr. vređanje učesnice plenuma i protesta od strane njenog kolege iz protesta, na samom plenumu, na osnovu njenog fizičkog izgleda prošlo je bez ikakvih sankcija po tog učesnika, štaviše isti je kasnije imao još ispada, a često je bio u prvim redovima protestnih šetnji i čitao zvanične proglase u megafon).

Na fakultetu na kom ubedljivu većinu studentskog tela čine žene, u protestu koji je od prvog dana odražavao takvu rodnu strukturu – šačica bučnih i agresivnih muškaraca (od kojih neki i ne studiraju tu) uspela je da, sve pozivajući se na najviše demokratske principe i ideale, uzurpira vođstvo protesta i onda se pri brodolomu uredno preseli u komšiluk, na blokadu Filozofskog fakulteta, gde je nastavila s ovom praksom. Ovo survavanje blokade Filološkog bilo je praćeno različitim formama represije i olajavanja po medijima, o čemu smo nešto već gore rekli. Državna represija i reprodukovanje patrijarhata u našim redovima išli su ruku pod ruku – protiv protesta.

Politika pokreta kojom se ne štite napadnuti učesnici i učesnice da, navodno, ne bi došlo do unutrašnjeg razdora u pokretu, zapravo štiti i podržava napadače i siledžije (iako su i oni učesnici protesta) i pokazala se više nego štetnom. Izvan pokreta, na seksizam se koliko-toliko reagovalo, ali se nismo razračunali sa seksizmom u svojim redovima, te je veliki broj studentkinja, a i studenata, napustio blokadu.

Primer blokade i plenuma Filološkog fakulteta pokazuje da proceduralna praksa (direktna demokratija, jedan čovek-jedan glas itd) nije nikakav garant stvaranja emancipujućeg prostora. Istina je da smo naviknuti na to da nemamo svoj glas, da se on ne čuje, da se guši. Utoliko nam je direktna demokratija potrebnija, jer pravi prvi korak obećanjem da će svako/a biti saslušan/a i da će se njegov/njen glas uzeti u obzir pri zajedničkom donošenju odluke.

Međutim, sadržina ovde nadilazi formu. Ako je atmosfera takva da se, recimo, mačistički nastup na plenumu zanemaruje u prilog „svega ostalog što kolega ima da kaže”, to daje prostor mačisti da postane siledžija, a siledžiji da mimo plenuma preti i „zavodi red” među „disidentima”, tj. onim koleginicama i kolegama sa kojima je na plenumu imao različita mišljenja po nekom pitanju. To je samo na korak od pravdanja takvog ponašanja na samom plenumu. Pritom, ovo nisu hipotetički primeri.

Ovakva politika vodi u izolaciju i sektaštvo, u delirijum zamene stvarnog za umišljanje unutrašnjih neprijatelja. Direktna demokratija, dakle, mora biti praćena organizovanom političkom intervencijom protiv zagađivanja pokreta đubretom pokupljenim u patrijarhalnom kapitalističkom društvu. Da bismo se uspešno organizovali nije nam potrebno samo više demokratije, već i drugačija politika, sposobna da danas okupi više ljudi nego juče, da podriva licemerje sistema, da čisti liberalni virus sebičnosti i samodovoljnosti iz nas samih.

Borba za ravnopravnu i istaknutu ulogu žena u studentskom pokretu neophodan je uslov za uspeh u borbi za kvalitetno, besplatno i svima dostupno obrazovanje. Bez suočavanja sa šovinističkim napadima na protest i s ponašanjem samih njegovih učesnika, svakom studentskom pokretu preti deaktivacija žena i time opadanje borbenog jedinstva i emancipatorskog potencijala borbe.

Kako bi studentkinje u pokretu bile samopouzdane i delale slobodno i ravnopravno s ostalima, pokret mora da im stane u zaštitu i svojim mehanizmima sankcioniše vidove ponašanja koji ugrožavaju druge učesnike. Takođe, pokret bi morao da ima i set ženskih zahteva, a za to upravo moraju da se izbore same studentkinje.

Zbog svih tih razloga, uvideli smo potrebu da se žene van blokade organizuju i samostalno, kako bi, podstaknute borbama u kojima su već učestvovale (dakle sopstvenim iskustvima), pokrenule i druge žene da se bore za svoju emancipaciju, za promenu širih društvenih uslova koji im onemogućavaju prosperitet i slobodu izbora životnog puta – na prvom mestu protiv neoliberalizma, za radna mesta, za prava žena na radu, protiv diskriminacije itd. – i da bi organizovano sprečile novi upliv reakcionarnih ideja u svaki budući pokret koji se takođe bude borio protiv istih ovih stvari (od plenuma do protesta poput „Mi smo 99%”). Zato smo počeli izgradnju širokog levog feminističkog fronta koji će kroz samoobrazovanje i propagandu započeti ovaj proces. Javite nam se!