Politička organizacija i klasna borba[4 min. za čitanje]

Prevod: Pavle Ilić

Ukoliko je revolucionarna organizacija zaista najnapredniji deo radničke klase, kako se ona odnosi prema ostatku radničke klase i prema širim borbama radničke klase? Prvi korak ka razumevanju ovog odnosa je uviđanje toga da, iako je revolucionarna mreža aktivista i aktivistkinja neophodna da se organizuju najnapredniji delovi klase, ona ne može da zameni klasu kao celinu.

Partija niti pravi revoluciju, niti može to da uradi sama. Revolucija mora biti delo većine radničke klase, ne samo njenog najnaprednijeg dela. U trenutku Oktobarske revolucije 1917. godine, vođe boljševičke vojne organizacije smatrale su da bi to partijsko telo trebalo da organizuje preuzimanje vlasti. Lenjin se nije slagao sa njima. On je insistirao na tome da je nemoguće da partijska organizacija napravi revoluciju. Bilo mu je sasvim jasno da taj zadatak mora obaviti vojna organizacija radničkog sovjeta.

Partija je predstavljala samo deo radničke klase, dok je sovjet uključivao predstavnike njenih najrazličitijih slojeva. Lenjinovo rasuđivanje bilo je jasno: boljševici jesu bili u stanju da pruže političko vođstvo u odlučujućim trenucima, ali tek kada bi većina radničke klase preuzela vođstvo na sebe i delala u skladu sa time, takva akcija bila bi delotvorna. U revolucionarnoj politici, partija treba da bude ona koja predlaže akcije, ali radnička klasa je ona koja ih sprovodi u delo.

U svakom slučaju, ideje bilo koje organizacije i njena avangardna uloga održivi su jedino ukoliko ona uči iz iskustava borbe radničke klase.

Tvrdnja o avangardnosti neke revolucionarne manjine zasniva se na njenoj sposobnosti da sažima i izražava najbolja iskustva te borbe. Ova sposobnost ne formira se u trenutku nastanka organizacije i onda ostaje urezana u kamenu. Na njoj se mora konstantno raditi.

Fridrih Engels tvrdio je da sve inovacije u vojnoj taktici nastaju među običnim vojnicima pod pritiskom vanrednih uslova u stanju bitke. Posao dobrog vojnog vođstva je da prepozna takve napretke – iako su oni u sukobu sa ustanovljenom teorijom i praksom – i da ih stavi u primenu širom vojske.

Lukač tvrdi isto ovo: „Zadatak partije nije da masama nametne bilo kakav način ponašanja koji je rezultat apstraktnog promišljanja. Naprotiv, ona mora da neprekidno uči na primeru borbe i metodâ borbe masa. […] Ono što su mase otkrile spontano […] partija mora povezati sa totalitetom revolucionarnih borbi i uneti u svest.“

Lukač ovde ukazuje na dvostruki proces: revolucionarna manjina mora da uči od klase, ali ona isto tako mora da spoji ono što nauči sa „totalitetom revolucionarne borbe“. Ali šta je ovaj totalitet i kako ga spojiti sa onime što se nauči od klase?

Totalitet borbe je nagomilano istorijsko iskustvo radničke klase u njenoj borbi protiv kapitalizma. Ne samo istorijsko iskustvo u bukvalnom smislu – događaji koji su se odigrali za vreme britanskog štrajka rudara 1984–85. godine, ili tokom kampanje protiv Zakona o radu u Srbiji 2013, ili širom sveta 1968, ili u Rusiji 1917, i tako dalje. Totalitet borbe odnosi se i na teorijsko iskustvo o tome kako kapitalizam funkcioniše u ekonomskom smislu, ili šta pokreće imperijalizam, ili kako da se odnosimo prema različitim filozofijama, religijama i umetničkim formama.

Jedino je politička organizacija sposobna da organizuje takvo obrazovno osposobljavanje za veliki broj (hiljade ili desetine hiljada) aktivista i aktivistkinja u radničkom pokretu. Zbog toga se revolucionarna organizacija naziva kako „pamćenjem klase“ tako i „univerzitetom klase“.

A kako da znamo da li smo naučili prave lekcije ili napravili ispravne teorijske generalizacije? To nam mogu reći samo praksa organizacije i klase. Kao što je Marks to sročio: „Pitanje da li je ljudskom mišljenju svojstvena predmetna istinitost – nije pitanje teorije, nego pitanje prakse. Čovek mora da u praksi dokaže istinu, tj. stvarnost i moć, ovostranost, svog mišljenja.“

Revolucionarna organizacija može da obavlja svoju ulogu samo kroz interaktivnu, dijalektičku vezu sa borbom radničke klase. Partija uči i sumira prošla iskustva borbe. Ona predlaže akcije na osnovu onoga što je naučila. I ona proverava ispravnost ovih predloga u skladu sa onim što uči kroz svoje svesne pokušaje da interveniše u radničkoj borbi.