Dve duše socijalizma (feljton): 5. Lasal i državni socijalizam[6 min. za čitanje]

Marks21 nastavlja sa objavljivanjem novog feljtona. U pitanju je pamflet američkog revolucionarnog socijaliste Hala Drejpera napisan 1966. i dopunjen 1970. godine. Ovo značajno delo, sada prvi put prevedeno na srpskohrvatski jezik, bavi se ključnom razlikom između dve struje koje postoje u socijalističkoj misli od samog njenog začetka – „socijalizma odozgo“ i socijalizma odozdo. Prva od njih, koja smatra da socijalizam može nastupiti kroz akciju prosvetljene manjine, istorijski ne samo što je redovno završavala u tiraniji, već se pokazuje da je diktatura manjine duboko ukorenjena u njenom idejnom sistemu. Takvom viđenju suprotstavljena je druga ali zasenjena tradicija koja podrazumeva to da socijalizam mora biti osvojen kroz kolektivnu akciju ogromne većine čovečanstva – tradicija čiji je najpoznatiji i najveći predstavnik i sam Karl Marks.

Ovaj pamflet, ključan za svakoga ko želi da se bavi izgradnjom revolucionarne levice u XXI veku, objavljivaćemo, već tradicionalno, svakog četvrtka. Pred vama se nalazi peto poglavlje.

Linkovi ka ostalim poglavljima: U1234, 5, 678, 9 i 10.

Preveo Pavle Ilić.

5. Lasal i državni socijalizam

Često se tvrdi da je nemačka Socijaldemokratska partija (SPD), koja predstavlja model po kojem je formirana moderna socijaldemokratija, nastala na marksističkim osnovama. Kao i mnoge druge tvrdnje u postojećim istoriografijama socijalizma, i ova je mit. Marksov uticaj na partiju, kao i (određeno vreme) na neke od vodećih članova i članica bio je jak, ali je politika koja je prožimala partiju i njome na kraju preovladala imala dva druga izvora. Jedan od njih je bio Lasal, osnivač nemačkog socijalizma kao organizovanog pokreta (1863); drugi su bili britanski fabijanci koji su inspirisali „revizionizam“ Eduarda Bernštajna.

Ferdinand Lasal je bio prototip državnog socijaliste – odnosno osobe koja ima nameru da do socijalizma dođe putem postojeće države. On nije bio prvi čovek ovakvih zamisli (to bi bio Luj Blan), ali postojeća država u njegovoj zamisli bila je kajzerov rajh pod Bizmarkom.

Lasal je govorio radnicima i radnicama da je država nešto „što će svakome od nas obezbediti ono što niko od nas ne bi mogao samome sebi da obezbedi“. Marksova poruka je bila dijametralna: radnička klasa mora sama da ostvari svoje oslobođenje i da usput uništi postojeću državu. Bernštajn je imao pravo rekavši da je Lasal državu pretvorio u „istinski kult“. „Državo, koja si od pamtiveka netaknuti plamen čitave civilizacije, tobom ja odbijam nasrtaje ovih modernih varvara [liberalne buržoazije]“, rekao je Lasal jednom pruskom sudu. To je ono što je Marksa i Lasala načinilo „temeljito suprotstavljenim“, kao što ističe Futman, autor Lasalove biografije, otkrivajući njegove simpatije prema Pruskoj, pruskom nacionalizmu i pruskom imperijalizmu.

Lasal je prvi nemački socijalistički pokret ustrojio kao ličnu diktaturu. On je vrlo svesno krenuo u izgradnju masovnog pokreta odozdo kako bi uspostavio „socijalizam odozgo“ (setimo se Sen-Simonovog ovna za probijanje vrata). Cilj je bio ubediti Bizmarka da napravi ustupke – pogotovo da obezbedi univerzalno pravo glasa, na čijem osnovu bi parlamentarni pokret pod Lasalovim vođstvom mogao postati masovni saveznik i koalicioni partner bizmarkovske države protiv liberalne buržoazije. Po tom pitanju je Lasal i pokušao da pregovara sa „gvozdenim kancelarom“. Odaslavši mu diktatorski statut svoje organizacije uz komentar da je on „ustav moga kraljevstva na kojem ćete mi možda pozavideti“, Lasal je dodao:

„Ovaj sažetak bi trebalo da bude dovoljan dokaz istinitosti tvrdnje da radnička klasa oseća instinktivnu naklonost ka diktaturi, ukoliko ju je, najpre, moguće ubediti u to da će diktatura biti sprovođena u njenom interesu; te koliko bi ona, bez obzira na sve republikanske stavove – ili, pak, upravo zahvaljujući njima – bila spremna da, kao što sam Vam skoro i rekao, posmatra Krunu kao prirodnu predstavnicu društvene diktature, nasuprot egoizmu buržoaskog društva, ukoliko bi Kruna ikada mogla da se odluči na – svakako malo verovatan – revolucionarni potez kojim bi se transformisala iz monarhije privilegovanih u socijalnu i revolucionarnu narodnu monarhiju.“

Iako sadržaj ovog tajnog pisma nije bio poznat tadašnjoj javnosti, Marksu je priroda Lasalove misli bila savršeno jasna. On je Lasalu u lice rekao da je „bonapartista“ i predvideo da je „njegov stav stav budućeg radničkog diktatora“. Lasalovu struju je nazivao „socijalizam kraljevske pruske vlade“, napadajući njen „savez sa apsolutističkim i feudalnim protivnicima buržoazije“.

Marks je pisao da Lasal „umesto kroz revolucionarni proces društvene transformacije“ smatra da do socijalizma dolazi „preko ‘državne pomoći’ koju država daje zadrugama proizvođača, i da socijalizam ‘stvara’ država, a ne radnici i radnice“. Marks se takvom stavu ruga. „Što se tiče postojećih zadruga, one su vredne samo ako su nezavisne tvorevine radnika i radnica, a ne štićenice bilo vlasti bilo buržoazije.“ Ovo je klasičan stav u kom se vidi da je pojam nezavisnosti ključna razlika između socijalizma odozdo i državog socijalizma.

Postoji i poučan primer toga šta se desi kada se jedan antimarksistički akademik američkog tipa susretne sa ovim aspektom Marksove misli. Mejova Demokratija i marksizam (kasnije revidirana pod nazivom Uvod u marksističku teoriju) koristan je pokazatelj toga da je marksizam antidemokratski uglavnom onda kada se definiše kao „moskovska ortodoksija“. Međutim, Mejo je, čini se, makar čitao Marksa i shvatio da on nigde, među hiljadama stranica koje je ispisao, niti u jednom trenutku svog dugog života nije izrazio želju da država dobije veću moć, već upravo suprotno. Tada mu je sinulo da Marks nije bio „etatista“:

„Uobičajena kritika koja se upućuje marksizmu jeste ta da on ima tendenciju da degeneriše u neki vid ‘etatizma’. Već na prvi pogled [odnosno čitanje] ova kritika maši suštinu stvari, jer se vrednost Marksove političke teorije […] ogleda upravo u potpunom odsustvu ma kakve glorifikacije države.“

Ovo otkrovenje postavlja značajne izazove pred kritičare Marksa koji, naravno, unapred znaju da marksizam mora glorifikovati državu. Mejo ovu poteškoću otklanja dvema tvrdnjama: (1) „etatizam je implicitan u zahtevu za totalnim planiranjem…“; (2) pogledajte Rusiju. Međutim, Marks nije fetišizovao „totalno planiranje“. Često su ga (drugi kritičari marksizma) napadali zbog toga što nije razradio nacrt socijalizma. Odbijanje da se bavi tim nacrtima je bila njegova snažna reakcija na utopistički „planizam“ i „planiranje odozgo“ kojim su se bavili njegovi prethodnici. „Planizam“ je bio upravo ona zamisao socijalizma koju je Marks hteo da zatre. Socijalizam nužno podrazumeva planiranje, ali „totalno planiranje“ nije isto što i socijalizam, na sličan način na koji bilo koja budala može biti profesor, ali nije nužno svaki profesor budala.