Improvizovani izbeglički kamp kod autobuske stanice u Beogradu

Izbeglice su ljudi[9 min. za čitanje]

Licemerje Evrope po pitanju izbeglica ogleda se na mnogo načina. Bliski istok je duže od decenije najnestabilnije područje i ujedno najveći prostor izviranja nasilja na planeti. Dok NATO uvodi demokratiju Evropa daje podršku. Isto je bilo i sa arapskim prolećem gde je celi sever Afrike đuture demokratizovan. Bitka za geostratešku poziciju i resurse još uvek traje, a u takvim situacijama najviše strada običan narod. Nekoliko država je uništeno i razoreno skoro u potpunosti. U mnogima od njih se svakodnevno dešavaju krvoprolića zbog građanskih ratova koji se vode. Tamo gde je posao odrađen instalirane su poslušne političke marionete. Primena kolonijalne politike kao posledice ostvarivanja imeperijalnih ambicija dominantnih svetskih sila predvođenih SAD-om, naterala je ogroman broj ljudi (najviše ih je iz Sirije, pošto tamo još uvek demokratija nije uspostavljena) u beg glavom bez obzira. Primorala ih je u beg od ratova i nasilja iz razorenih zemalja. U beg put Evrope.

Pored dizanja ograda, problem evropskih država u nemanju volje za rešavanjem problema izbeglica između ostalog jeste i u tome što bi svaka od njih želela da bude samo tranzitna, a ne njihovo konačno odredište. Pošto je Srbija jedna od usputnih stanica na tom putu, način identifikovanja i predstavljanja ovog problema u javnosti izaziva mnoge dodatne probleme, a usputno stvara prostor za bujanje desničarskih ideologija.

Nije mali broj medija koji vode žestoku bitku ne bi li se našli u samom vrhu domaćeg hušačkog novinarstva. Dolazak oko 100.000 izbeglica u Srbiju od početka ove godine poslužio je za fabrikovane skandale sa ciljem uzbunjivanja šire javnosti. Jezivi naslovi sa prve strane režimski najposlušnijeg visoko tiražnog dnevnog lista, najotvorenije podstiču mržnju prema izbeglicama uz širenje ksenofobije i rasizma. Uzimajući u obzir veliku krizu u kojoj se nalazimo, političke elite su uspele da fokus građana preusmere na antiizbeglički diskurs, a da u zasenak ostave daleko važnija pitanja poput: katastrofalnog ekonomskog stanja u zemlji, ubrzanog rasta spoljnog duga, nefunkcionisanja institucija, najavljenog otpuštanja više hiljada prosvetnih radnika i radnica, itd.

Iako su ovo de facto važnija pitanja koja treba postavljati iznova, jer životi svih nas direktno zavise od njihovog rešavanja, animozitet usmeren prema azilantima je i dalje prisutan u ogromnoj meri. Ako odemo korak dalje, videćemo da su izvori naših patnji u krajnjoj liniji jednaki. I mi smo bili ne tako davno bombardovani od strane NATO pakta, a dobar deo bliskog istoka je dugo pod njihovom agresijom, što je tamošnje ljude dovelo u bedu i nagnalo u bekstvo. Ekspanzija neoliberalne kolonijalne politike nakon vojne interevencije se nastavlja kroz međunarodne finansijske institucije na čelu sa MMF-om. Dele se krediti i šakom i kapom za obnovu zemlje, poslove obnavljanja dobijaju strane korporacije, uzimaju se ključni resursi (nafta) u državama oslobođenim od diktatora, itd. Ovde imamo političke i tajkunske elite koje uz blagoslov međunarodnih kreditora kontinuirano sprovode pljačkanje države na štetu naroda. Bedni smo i jedni i drugi, s tim da su oni pored toga u bekstvu.

Zašto nas onda huškaju da ih mrzimo?

Običnim čovekom nesnađenim od svih muka najlakše je manipulisati, jer je „egzistencijalna borba njegov osnovni kategorički imperativ“. U trenucima opšte bede i nemaštine, pod konstantnom pretnjom nekog (izmišljenog) neprijatelja, kod obespravljenih ljudi dolazi do ispoljavanja osećaja pripadnosti nečemu većem, tj. važnijem (tradiciji, naciji, veri). Romantizovanje neke tobožnje velike i sjajne prošlosti, a davanje posebnog značaja upravo toj mitološkoj dimenziji, jeste krucijalna kako bi se održao taj mit o nama kao nekom posebnom, nebeskom narodu. I tu dolazi fašizoidna intervencija gde nas brižni čuvari nacionalnog identiteta podsećaju kako su naši preci prolili krv za zemlju na kojoj mi živimo, i da na njoj imaju pravo da žive samo oni koji su spremni isto to da učine. S toga, ne treba da čudi što se onomad na krajnje desničarskom portalu pravda.rs pojavio tekst u kom piše kako je Stefan Nemanja u svom zaveštanju predvideo dolazak azilanata sa sve arhaičnim citatom: „Čuvajte se inojezičnika“. Nije trebalo mnogo vremena za ponovnom aktuelizacijom priče o Srbiji kao prvoj liniji odbrane od najezde muslimana u nameri pokoravanja Evrope, gde Srbi igraju svoju ulogu odabranog (nebeskog) naroda.

Sveprisustvo iracionalnog straha od različitog drži malog čoveka u nemogućnosti da se odupre nametnutim konzervativnim obrascima ponašanja kojima je izložen od rođenja. Dresura podrazumeva poslušno poštovanje tradicije, uz odsustvo bilo kakvog kritičkog preispitivanja. Zato on nema hrabrosti da se pobuni protiv represivnog aparata koji ga ugnjetava, i strahuje izolovan u svom mikrokosmosu, jer bi u suprotnom bio targetiran kao izdajnik nacije.

Nisam ksenofob, ali… izbeglice dolaze!

Došli su neki „čudni“ ljudi, koji nose neka „čudna“ odela, govore nekim „čudnim“ jezikom, a to u stvari znači da su samo jednostavno – drugačiji. Kulturološki šok je izazvao strah od nepoznatog. Izgrađeni odbrambeni mehanizam nas navodi da nepoznato definišemo kao čudno, što u krajnjoj liniji implicira izopačenost. A to je prva barijera koja zahteva nužno odbacivanje, a zatim uspostavljanje prijateljskog kontakta sa ljudima koji su u nevolji. U normalnim uslovima, to pitanje trebalo bi da bude rešeno institucionalnim putem tako što bi neko podučavao te ljude našem jeziku, i na taj način im za početak obezbedio lakše integrisanje u društvo. Kada bi to savladali, onda bi bili u stanju da traže posao u Srbiji i počeli sa zarađivanjem sopstvenog novca, naravno ukoliko uopšte žele da ostanu ovde i ukoliko je moguće danas naći bilo kakav posao.

Ako za trenutak napravimo paralelu sa ne tako davnim periodom devedesetih, kada je na desetine hiljada naših sunarodnika nakon krvavih ratova na Balkanu i raspada SFRJ izbeglo/otišlo u mnoge evropske zemlje, primetićemo dosta sličnosti sa situacijom u kojoj se nalaze azilanti u Srbiji. Nisu svi Srbi imali bogato situirane rođake na zapadu, pa da oni šalju garantna pisma za njih i obezbeđuju im poslove po želji bez problema. Zapravo, ogromna većina se uputila tamo, u nepoznate zemlje, bez poznavanja jezika, bez para, ne ostavivši ništa iza sebe. Mnogi su u ratu izgubili sve i morali da počnu život iz početka. Bez idealizovanja, odnosno bez naivnog življenja u zabludi kako u evropskoj zajednici naroda nisu prisutni rasizam i ksenofobija, treba biti pošten i priznati da je tada tim ljudima pružena pomoć i da su se neki drugi ljudi solidarisali s njima u nevolji.

Vladajuća klika senzacionalističkim medijskim spinovima kroz koje otkriva „paklene planove“ o „Islamskoj Republici Srbiji“; napadu „ISIS-ovih terorista“; odbijanje izbeglica da prime pomoć crvenog krsta zbog crvenog krsta na kutijama; navodne izjave nekog Ahmeda iz Libije da će u Evropi umesto crkava stajati minareti, itd, uliva građanima i građankama strah uz ispiranje mozga i stvara neprijateljsku atmosferu. Nacionalistički oportunisti koji nisu na vlasti zdušno pomažu u tome, jer je ovo idealna prilika da iskoče iz svojih mišjih rupa kako bi širili mržnju, a sve u cilju odbrane nacije. Njih nikada nećete videti na radničkim i drugim štrajkovima, studentskim protestima, niti u dizanju glasa protiv smanjivanja plata i penzija, ali će u svemu i svačemu videti nekakve neprijatelje koji predstavljaju pretnju po bezbednost nacije. Zato su često prinuđeni da izmišljaju neprijatelje, jer jedino na taj način njihovo postojanje dobija smisao.

Vlada na čelu sa premijerom pokušava da nas ubedi kako drži pod kontrolom trenutnu situaciju i da je vrlo izrazita u nameri da istraje u pronalasku rešenja ovog problema.

Brankica Janković, poverenica za zaštitu ravnopravnosti, gostujući onomad u tv emisiji „Kažiprst“ na B92, između ostalog izjavila je i sledeće: „Treba razmisliti, ponuditi opciju da ti ljudi ostanu u delovima Srbije koji su pusti. Tu bi trebalo uraditi selekciju, detaljnu bezbednosnu procenu, iako niko u ovoj fazi ne želi da ostane u Srbiji, možda će se to promeniti u nekoj novoj fazi“ – što pokazuje nivo dezorijentisanosti funkcionera i funkcionerki vlade kojima je poveren ovaj zadatak. Sama izjava je problematična iz više razloga. Dozvolu za ostanak u delovima zemlje koji su pusti tumačimo kao određivanje zone za „slobodno kretanje“ izbeglica. Mogućnost slobodnog izbora se ne pominje. Šta ako ne žele da budu stacionirani u tim krajevima? Dalje, šta znači „uraditi selekciju“? Pretpostavljam da mi treba da odlučimo ko može da ostane, a ko ne. Iz toga nam sledi pitanje kuda će biti usmereni oni koji ne budu selektovani? I na kraju imamo „detaljnu bezbedonosnu procenu“?! Bezbedonosnu procenu za koga? Proceniti da li smo mi bezbedni od njih, ili su oni bezbedni od nas? U svakom slučaju, implikacija svega toga je pritajeno nasilje. Ovakvim i sličnim izjavama, koje naizgled pokazuju volju za rešavanjem pitanja izbeglica, samo se produbljuju već postojeći stereotipi i cela stvar se gura u stranu.

Pohvala iz EU, koja je impresionirana našim prihvatom izbeglica, nije ništa drugo nego li podvala kojom Evropa pokušava da prikrije svoju nevoljnost i nespremnost za prihvatanje izbeglica. Lakše je davati određene svote novca Srbiji za izgradnju azilskih centara kako bi se oni što duže zadržali ovde, prolongirajući problem, jer još uvek ne postoje jasni predlozi za njegovo rešavanje. S druge strane, Vučić je tu ponudu oberučke prihvatio iskoristivši zicer priliku da poentira kod Brisela. Odjednom se kompletan narativ menja, pa u nacionalnom dnevniku od pre nekoliko dana imamo edukacijski momenat gde nam kažu da su ti ljudi izbeglice, a ne „migranti“. Interesantno je da se nakon dobijene pohvale od EU najedared u akciju pružanja podrške izbeglicama uključila i crkva, koja se do sada nije oglašavala po ovom pitanju. Sada je to najverovatnije učinila zbog potrebne podrške premijeru.

Izbeglice su i dalje tu. Kod nas. Čovek ljudima koji su u nevolji treba da pruži ruku i pomogne im. Iskazivanje solidarnosti i empatije je ljudskost na delu, a danas nam je to preko potrebno kako bismo brže postali svesni društvene nepravde u kojoj se zajedno nalazimo. I mi, i oni smo žrtve globalnog sistema koji nas deli na rase, a spaja u bedi. Diskurs kako su izbeglice nosici ekonomske, socijalne, zdravstvene i bezbednosne krize može da preovladava samo kod lajavih kerova i mrzitelja svega ljudskog.

Preuzeto sa bloga druga Ćupasa