NEĆE PROĆI: Studentkinje i studenti sa rukama u visu ispraćaju iz zgrade batinaše iz privatnog obezbeđenja Vračar, koje je uprava Filozofskog fakulteta uzalud angažovala da bi razbili blokadu. Protiv trojice studenata koji nisu pružali otpor batinanju Uprava je podigla krivične tužbe.

Studentski protest 2011: Iskustva i lekcije[11 min. za čitanje]

Koji je značaj studentskih protesta koji su prošle jeseni potresli Beograd i zapretili da se prošire i po drugim gradovima Srbije? Koje je mesto studentske borbe u sklopu talasa koji proteklih godinu dana pruža sve žešći otpor diktaturi kapitala? Mogu li studenti da promene svet? Piše, Peđa Stanković, student Fakulteta političkih nauka i jedan od učesnika protesta i Plenuma na Filozofskom fakultetu u Beogradu

U političkoj sociologiji savremenog društva opšteprihvaćena je podjela ili razlikovanje na stare i nove, klasične i alternativne društvene pokrete. Primjeri starih klasičnih su radnički pokreti a novih ekološki, mirovni i neofeministički pokreti. Za prve se tvrdi da su nastali u ranoj epohi, epohi nastajanja i razvoja modernog kapitalizma i oslanjaju se na pojedine klase, slojeve ili segmente društva. Novi pokreti su nastali u tzv. postindustrijskom, potrošačkom, postkapitalističkom, programiranom, post-tradicionalnom ili postmodernom društvu, kako ga različiti autori različito nazivaju.

Različiti teorijski pristupi društvenim pokretima – kao što su bihejvioristički, teorije racionalnog izbora, teorije mobilizacije resursa – jednako ih preusko definišu. Tako teorija racionalnog izbora osnovni motiv za učešće u društvenim pokretima vidi u racionalnim i sebičnim interesima pojedinca. Prema Olsonu pojedinci neće učestvovati u masovnim kolektivnim akcijama sve dok njihova očekivanja dobitaka ne premaše očekivanja troškova, odnosno ako ne vide ličnu korist od učestvovanja u pokretu (materijalnu korist, promociju ili šta već). Sve te teorije redom potpadaju pod liberalnu ideologiju, ideologiju statusa kvo, i to je potrebno razotkriti.

Za razliku od klasičnih, novi društveni pokreti imaju specifična obilježja. Nisu direktno usmjereni prema vlasti, već prema društvu i pojedincima. Nemaju klasni karakter i osnovu, nemaju univerzalne političke pretenzije, nego se tumače kao pokreti okupljeni oko jednog pitanja ili problema. Autonomni su u odnosu na postojeće političke partije i organizacije i uopšte rezervisani prema institucijama, manje ili više indiferentni prema ideološkim podjelama (lijevo i desno gubi pređašnju političku težinu). Opredjeljuju se za nenasilne oblike djelovanja i koriste nove metode i forme akcije: zaposjedanje ulica i trgova, pasivni otpor, građansku neposlušnost. Koriste nov jezik, atraktivni medijski nastup, grade novu opozicionu ili alternativnu političku kulturu.

U tome, međutim, i jeste njihova mana. Oni gotovo po pravilu prerastaju u kulturne, identitetske, hipi pokrete koji jednostavno, zbog uskog kruga stvari kojima se suprotstavljaju, nemaju moć da promjene društvo osim u dometu „seksualne revolucije”, što je, prema Slavoju Žižeku, bila jedina pobjeda pokreta iz 1968. Da li naš cilj treba da bude stvaranje nekakvog alternativnog života na trgovima, ili promjena cjelokupnog društva? Ovo je pitanje koje sebi moraju da postave svi oni koji savremenim pokretima učestvuju čisto radi zabave, odnosno samog zaposjedanja trga i života koji vode tokom tih protesta, a koji im je inače stran i privlačan.

Trenutna kriza, novi društveni pokreti i aktuelne studentske borbe na svim stranama svijeta – od SAD-a, Engleske, Čilea, Irana, pa do Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije – primoravaju nas da se osvrnemo na pokrete koji su im prethodili. Njihov tok od 1968. do danas je prožet korisnim iskustvima.

 

Univerzitet i studenti u kapitalizmu

Posle Drugog svjetskog rata došlo je do masovne ekspanzije visokog obrazovanja zbog potreba sistema za većim brojem tehnologa, naučnika, manipulatora, pravnika, ideologa itd. U dotadašnjem visokom obrazovanju studenti su porijeklom bili mahom iz vladajuće klase – sada se stvorila potreba da se univerzitet otvori i nižim klasama. Ova nova masa studenata je, stoga, postala posebno osjetljiva na narastajuću nepomirljivost između liberalne ideologije čijem je propagiranju uče i liberalne prakse kasnog kapitalizma.

Iako studenti nisu radnici, većina njih ne može da izbjegne budućnost koja će im dati jedva bolje plate i uslove rada od onih koje imaju fizički radnici. Čak i dok su na fakultetu, njih mogu da pogode opšti napadi na plate i socijalne usluge. Zato su i u prošlosti studenti bili pokretač širih pokreta otpora.

To je tako zato što, između ostalog, studenti nisu vezani za radno mjesto osam ili više sati. Mi smo u prilici da zajedno diskutujemo i mobilišemo ljude u mjeri u kojoj oni koji rade rijetko mogu da nam pariraju.

Kao i svi mladi ljudi, studenti mogu pokazati nivo vitalnosti i mašte, ali i borbeni duh koji starješine postojećeg sistema po pravilu sputavaju.

No, ne dijele svi studenti iste interese. Većina će završiti na jednoličnim radnim mjestima, dok će manjina uspjeti da se pridruži bogatoj klasi i tako se identifikuje s postojećim sistemom.

Radikalni studenti ne mogu zbaciti vlade, zaustaviti ratove ili spriječiti da ekonomske krize razore živote mnogih miliona ljudi. To zavisi od akcija mase ljudi koji – radeći svaki dan u fabrikama, kancelarijama, rudnicima, bankama, pristaništima… – osiguravaju dobit postojećem sistemu. Srušene vlade u Argentini, Boliviji, Ekvadoru i Nepalu najbolje pokazuju moć radničke klase.

Postojeći sistem, s druge strane, održava svoju moć kombinacijom ekonomske, političke i ideološke dominacije. Ne možemo se boriti politički bez podržavanja svakog čina otpora pokušajima da radnici i studenti plaćaju za njihove krize.

To se videlo u velikom talasu pobune koja je preplavila svijet između 1968. i 1974. Pokret je eksplodirao događajima iz maja 1968. u Francuskoj (masovna studentska pobuna koja je inspirisala do tada najveći generalni štrajk u zemlji), u borbama protiv rata u Vijetnamu, crnačkom i LGBT pokretu u SAD i nemirima koji su na kraju zbacili diktature u Grčkoj, Portugalu i Španiji.

Stanje se promijenilo 1970-tih. U vrijeme uzleta studenata kapitalizam je bio u mogućnosti da uguši radničke borbe i da se politički restabiliše u saradnji sa birokratijom radničkog pokreta.

Gašenje pokreta u Francuskoj i predizborna kampanja iz juna 1968, društveni ugovor u Velikoj Britaniji, inkorporacija Komunističke partije Italije u parlamentarnu većinu, gušenje Portugalske revolucije od strane vlade Socijalističke partije Maria Soaresa, pakt Monkloa između sindikata, socijalista i komunističkih partija, vlade i poslodavaca u Španiji, sve redom ograničile su radničke borbe i ostavile one koji hoće da se bore izolovanima.

U tim okolnostima studenti nisu išli naprijed prema revolucionarnim idejama radničke klase i samoemancipacije. Osim toga, mnogi koji su u prošlosti usvojili ove ideje sada su osjećali da su „nepraktične” i odustajali od aktivnosti, ili se okretali reformizmu.

Situacija je postajala sve gora. Mnogo toga što je važilo za revolucionarnu politiku u prošlosti već uveliko je dobilo oblik staljinizma. Tako su u Italiji, na primjer, glavne revolucionarne organizacije, Lotta Continua i Avanguardia Operaia, težile modelu Kineske komunističke partije od 1974.

Kada je stvarnost onoga što je staljinizam značio u Kini, a prije svega u Demokratskoj Kampučiji, sredinom ’70-tih godina izašla na vidjelo, mnogi bivši aktivisti okrenuli su se protiv svakog oblika marksizma. Drugi, posebno u Francuskoj, počeli su svoju vjeru ulagati u oživljavanje Socijalističke partije.

Studenti su u prvom mahu uspeli da inspirišu narod na borbu, ali je nedostatak organizovane revolucionarne ideje unutar same radničke klase osigurao poraz pokreta i „povratak u normalnost” kapitalizma.


Lekcije

U kontekstu današnjih studenstkih borbi, a posebno blokada fakulteta na Beogradskom Univerzitetu, vrlo je bitno istaći ovaj momenat. Najčešće se misli da je studentska borba arena u kojoj nema politike, ili bar ne bi trebalo da je bude – pošto je to borba „samo za studentska prava”.

Ovo shvatanje potiče iz pogrešnog razumevanja politike. Nakon decenija krize političkog vođstva pokreta, sam pojam politike danas se poistovjećuje sa politikom vladajuće klase i njenih stranaka, politikom obmanjivanja naroda, krađe, korupcije i borbe za stranačke interese. Nakon epiloga studentskih protesta iz druge polovine devedesetih u Srbiji, ovo je pojačano i strahom od samopromocije onih koje sam pokret prepozna kao svoje glasnogovornike.

Danas je većini borbenih studentkinja i studenata u Srbiji jasno da nijedna stranka, bila ona na vlasti ili u opoziciji, ne predstavlja interese naroda, već samo sopstvene interese, ili interese različitih dijelova vladajuće klase.

Odatle se javlja impuls apolitičnosti – kako bi se izbeglo profitiranje korumpiranih partija na studentskoj borbi refleks je odbaciti svaki politički angažman i voditi borbu van njega. Pa ipak, politika podrazumeva artikulaciju bilo kakvog interesa neke društvene grupe. Sve oko nas je politika, ili proizvod ove ili one politike.

Zato ono što je nama potrebno nije odbacivanje politike, već artikulisanje politike koja je u interesu obespravljenih i potlačenih – u šta spada i većina studenata, ili uopšte naroda koji nema novca za školarinu, odnosno za obrazovanje.

Tokom prošlogodišnjih blokada Filozofskog i Filološkog fakulteta, ubrzo je postalo jasno da više nije reč o bodovima, ili apsolventskim rokovima, već da se cjelokupno polje borbe proširilo. To više nije bila sindikalna borba za malo veća prava unutar zadatih okvira, već politička borba protiv neoliberalne državne obrazovne politike, protiv državne represije i fašističkih batinaša.

Otvorio se čitav niz pitanja: neprijateljstvo desnice prema studentskoj borbi, prirodno učešće ljevice u njoj, spremnost države da razbije naš pokret svim sredstvima. Postalo je potrebno da pokret artikuliše svoje zahteve na širi način – drugim rječima, javila se potreba da se naša borba shvati kao borba protiv vladajuće klase koja ne samo što nam urušava obrazovanje, već je spremna da nas na surov način razbije.

Prvo su nas ignorisali, onda su nas klevetali, potom slali policiju i privatno obezbeđenje i ohrabrivali napade fašista. Iako nisu uspjeli da nas pokolebaju, uspjeli su da izoluju blokade i spreče njihovo širenje. U Solidarnosti smo već dugo artikulisali poziciju prema kojoj je veza države i desničarskih grupa jaka, te da nas država neće zaštiti od njih – naprotiv, treba nam pokret odozdo koji će zaustaviti i fašiste i državnu represiju. Onda kada nisu uspjeli da nas razbiju „uobičajenim” metodama, huškali su fašiste sa bakljama, pajserima i noževima.

Ovde su važne dvije lekcije – prva se tiče već pomenute politike pokreta, a druga antifašizma. Obe su u tesnoj vezi.

Pošto je studentski pokret na svojoj koži osetio šta znači biti pod represijom, postalo je jasno mnogo većem broju ljudi da nam država neće biti saveznik u rješavanju naših problema. Kao što smo već vidjeli, studentski pokret iz 2011. i država nalaze se u antagonističkom odnosu.

Tu je važno imati na umu da mi nismo jedini pod državnom represijom – da su to i radnici, kojima policija redovno sabotira ili otvoreno razbija štrajkove kada postanu isuviše opasni; to su i nacionalne manjine, a naročito Romi, koji su stalni predmet policijskog maltretiranja; naravno, to su i gejevi i lezbejke, koje policija ne samo što redovno maltretira na ulici kao i Rome, nego im je prošle godine zabranjeno i javno okupljanje.

Treba da shvatimo da svi mi, kao potlačeni, u neoliberalnoj kapitalističkoj državi imamo istog neprijatelja, koji je mnogo jači od svih nas pojedinačno – zato svi treba da se okupimo u jedinstven pokret protiv vladajuće klase. Zato ovo više nije pitanje čisto studentskih prava i sloboda, već borbe protiv jednog trulog sistema eksploatacije i rasizma, sistema čiji je organ represivna država.

Druga lekcija tiče se antifašizma. Instinkt ka odbacivanju politike do sada je studentsku borbu definisao kao mjesto sa kog treba iskoreniti navodno iluzorne podele na fašiste i antifašiste, ljevicu i desnicu, progresivne i konzervativne, itd.

Često smo imali prilike da čujemo: „Pa šta ako su fašisti, ako se slažu sa našim zahtevima, mogu da nam se pridruže”. Međutim, otvoreni napadi desnice na naš pokret pokazali su da to nije više pitanje borbe „dva ekstremizma” za nove istomišljenike, kako se to često podmeće, već da je desnica otvoreni neprijatelj studentskog pokreta.

Zato, ako naš pokret želi da opstane i pobedi, ne sme se stideti da zauzme antifašistički stav. Ako smo se proteklih mjeseci borili protiv napada fašista, nema sumnje da smo antifašisti i to ne treba kriti.

Međutim, kako doći do ovako masovnog pokreta? Pre svega, potrebna nam je generalizacija zahteva, iza kojih bi mogli stati i radnici i nezaposleni i penzioneri i svi ugroženi slojevi. Najbolji primjer je grčka parola: „Budžet za studente, poslovi za roditelje”. To je perspektiva koju Marks21 iznosi pred studentski pokret – ujedinjenje sa radnicima i drugim osiromašenim slojevima koji su svi na udaru ekonomske krize kapitalizma i države. Spajanje „starog” i „novog”.

To će vlastima sve više smetati. Revolucionarni socijalisti moraju sudjelovati u pokretu, konstantno mu nudeći smjernice i vođstvo – vizijom, idejama i praktičnim primjerima. No, isto tako moramo biti svjesni svojih ograničenja kao studenata.

Jedina snaga koja može da iznese pravu transformaciju društva leži u radničkoj klasi, a studenti i učenici koji žele riješiti svoje probleme moraju je inspirisati i solidarno se boriti sa njom. Zato je zadatak koji je neodvojiv od izgradnje borbenog studentskog pokreta stvaranje masovne revolucionarne partije radničke klase, koja će na iskustvima minulih i današnjih borbi moći da budući široki narodni pokret povede u konačnu pobjedu.