Vruća jesen, vrelo proleće?[9 min. za čitanje]

Minule jeseni Beograd je potresla serija studentskih protesta kakvih nije bilo u poslednjih nekoliko godina. Kako smo ranije i najavljivali, klima studentske jeseni se zagrejala, i to više nego što bi vladajućoj strukturi odgovaralo.

Minule jeseni Beograd je potresla serija studentskih protesta kakvih nije bilo u poslednjih nekoliko godina. Kako smo ranije i najavljivali, klima studentske jeseni se zagrejala, i to više nego što bi vladajućoj strukturi odgovaralo.

Proteste je pokrenuo niz krupnih razloga – u suštini, klasičnih prevara i malverzacija kojima smo svedoci već punih devet godina, od dolaska sadašnje garniture na vlast i početka neoliberalne reforme visokog obrazovanja. O čemu se, zapravo, radi?

Vlada i Univerzitet su prethodne godine usvojili takozvani „klizni princip“ – postepeno povećanje broja bodova potrebnih za ispunjavanje uslova za budžet iz godine u godinu, sve do maksimalnih 60 koji bi se dostigli kroz par godina. Istovremeno je dogovoreno i formiranje komisije koja bi ponovo izračunala opterećenje koje svaki kurs nosi, kako bi se trenutna nesrazmera između broja ESPB bodova i realnog opterećenja studenata izgladila. Međutim, kao što se i moglo očekivati, takvo telo nije ni osnovano, a klizni princip je otpočeo nesmetano da se primenjuje.

Dalje, veliki broj studenata umetničkih fakulteta ispunio je uslov za dobijanje statusa budžetskih studenata, ali im je nakon upisa semestra taj status oduzet, uprkos zakonskoj garanciji; na mnogim fakultetima je broj budžetskih mesta za master studije, koje su pratkično neophodne za kasnije zaposlenje, neverovatno mali, dok za doktorske studije i ne postoje budžetske kvote; mnogim fakultetima je pred zimu zbog neplaćenih računa isključeno grejanje.

Tu je bio i problem zbirnog upisa – ukratko, problem zbog kog studenti (njih preko 7,000 samo u Beogradu!) koji su tokom celog svog studiranja ostvarili manje ESPB bodova prolaze bolje od onih koji rade više, ali im je npr. falio jedan bod u poslednjem semestru, pa nisu ispunili propisanu kvotu.

Nakon dva meseca bezuspešnih pregovora sa Ministarstvom prosvete, studentkinje i studenti Beogradskog Univerziteta i Univerziteta umetnosti odlučili su da svoj bes iskažu koračanjem kroz glavne gradske ulice i blokiranjem saobraćaja – kako bismo primorali Vladu Srbije da nam izađe u susret.

Protesti koji su simbolično otpočeli petog oktobra, kulminirali su tokom tri ključna novembarska dana – ponedeljka, srede i petka poslednje nedelje u mesecu, da bi se prelili i u decembar. Na beogradskim ulicama je tih dana bilo i do 1,500 studenata sa Primenjenih umetnosti, Filozofskog, Filološkog, Geografskog, Hemijskog, Tehnološkog, Fakulteta političkih nauka…

Studenti Geografskog i Fakulteta primenjenih umetnosti okupirali su svoje zgrade i obustavili nastavu. Dobili smo i podršku od koleginica i kolega iz inostranstva koji takođe vode proteste protiv neoliberalnih reformi visokog školstva (preko 300,000 ljudi širom sveta bilo je u tom momentu uključeno u studentsku borbu); od brojnih sindikata iz Srbije (pravosuđa, prosvetnih radnika, hemijskih radnika, taksista i autoprevoznika); sugrađana (prema jednoj anketi samo 12% stanovništva nije podržalo studente, u jeku blokada gradskih ulica); i mnogih javnih ličnosti.

U početku su se šetnje kretale standardnom maršutom – Plato, Kralja Milana, Slavija, da bi poslednja stanica bila zgrada Vlade Republike Srbije – dogovorenom na prvim protestnim sastancima, na kojima su mahom prisustvovali zvanični studentski predstavnici.

Na otvorenom zboru pred protest u sredu smo, međutim, odlučili da promenimo maršutu i blokiramo Brankov most. U petak smo ponovili istu stvar, ali smo ovog puta otišli i korak dalje – kratkim performansom ispred Sava centra, gde se u tom trenutku održavala međunarodna konferencija na temu Bolonjskih reformi. Potom smo nastavili protest, krećući se preko Gazele ka zgradi Vlade.

Tamo nas je zateklo iznenađenje – objava navodne pobede. Jovan Ličina, predsednik Studentskog parlamenta BU i član Demokratske stranke, proglasio je pobedu, radosno mašući nekakvim zaključkom sa telefonske sednice Vlade u kom, pritom, nije garantovano ispunjenje niti jednog od zahteva. Ličina i njegov uzak krug saradnika uspeli su da ubede deo svojih kolega sa Političkih nauka da se rasprše pred naletom „komunista, anarhista i srednjoškolaca koji ni nemaju svoje zhteve“, dok su ostali studenti besno odmarširali ulicama natrag do Filološkog fakulteta gde su održali zbor na kom su doneti i zahtevi za smenom Ličine i proširenjem zahteva na promenu zakona koja bi omogućila da obrazovanje bude u potpunosti finansirano iz državnog budžeta.

Uprkos tome što su za Ličinom i svi mediji krenuli da prenose vesti o prekidu protesta i ispunjenju zahteva, borba je nastavljena – koncertom na Platou i tribinama na Filološkom fakultetu. Neki fakulteti su, ipak, obećali ispunjenje nekih od zahteva – čak i zbirnog upisa koji je Vlada licemerno ocenila kao protivzakonit! – blokade Geografskog i Primenjenih su obustavljene i time je stavljena pauza i na ovu poslednju seriju protesta.

Iskustva koja smo za tih mesec dana stekli mogu nam dosta pomoći u narednom krugu borbe.
Iako je protest počeo „odozgo“, okupljanjem zvaničnih studentskih predstavnika među kojima se nalazi značajan broj kadrova podmladaka vladajućih partija, zajednička intervencija svih onih studentkinja i studenata, bilo da zauzimaju neke zvanične funkcije ili ne, uspela je da razbije oreol nedodirljivosti i nepogrešivosti ovih samoproklamovanih studentskih lidera.

Možda je i najbitniji uspeh ovih protesta bilo upravo povezivanje svih nas, kroz zajednički rad i diskusije. Uprkos, često i glasnom, protivljenju mladih politikanata, insistirali smo na možda ne tako novom, ali u proteklom periodu svakako „popularizovanom“ metodu na ovim prostorima – na masovnom okupljanju u neposredno demokratske zborove. Zborovi ne priznaju autoritet otuđene birokratije koja bi da odlučuje umesto nas samih, već funkcionišu po principu „jedan čovek – jedan glas“ i otvaraju prostor svim zainteresovanim studentkinjama i studentima da aktivno učestvuju u određivanju daljeg toka borbe.

Ipak, medijska slika studentske borbe bila je drugačija. Da li to znači da je postojala volja da se studenti umire i demorališu, da se naš pokret razbije i oslabi, i da se Bolonja sprovede do poslednjeg krvavo zarađenog dinara? Da. Mediji često nisu prenosili istinu – kolale su priče o lenjim studentima koji traže olakšice za upis u sledeću godinu (o čemu nema govora); novinari su se više fokusirali na nervozne vozače u gužvama nego na sam protest, da bi postepeno prestali da izveštavaju o studentskim naporima.

Ni represivni apart države, policija, nije bio hladan prema studentima. U početku su nam dozvoljavali da idemo kuda hoćemo, očekujući da će mehur nezadovoljstva splasnuti i da ćemo se razići. Kada do toga nije došlo, već se naprotiv prešlo na iznenadne promene maršuta i akcije, policija u civilu je pretila nasiljem, BIA je radila svoj posao ubeđivanja i maltretiranja, a tu i tamo bi se pojavili redovi žandara i kordoni.

Očigledno je da je postojala volja da se studenti spreče u ostvarivanju svojih zahteva, od Vlade, preko medija čiji je sadržaj određen zahtevima tržišta i vladajuće klase, pa sve do represivnog
aparata. Ovo posebno ne treba da nas čudi ako imamo u vidu da su studentske zahteve, po prvi put nakon mnogo godina, podržali i sindikati od kojih je država u to vreme postala još uplašenija. 
Još jedna stvar koja se nakon dugo vremena vratila među studente bila je i parola „Studenti! Radnici!“, uzvikivana iz solidarnosti sa radnicima „Trudbenika“ koji su svakog dana protestvovali ispred Agencije za privatizaciju. I, konačno, nekoliko studentskih šetnji predvodio je niko drugi do Džo Bagerista, junak Petooktobarske revolucije. Poslednji protest koji se završio ispred Ministarstva prosvete, bio je ispraćen i nekolicinom bagera, kojima je policija, doduše, od Slavije blokirala slobodno kretanje.

Sve ovo budno su ispratili i sitni policijski operativci i krupne zverke kojima buka spolja nije mogla da ne pokvari dan. Nikada se pre nije dešavalo da vam u po bela dana policajac u civilu priđe, predstavi se i upita da li je nešto u planu za taj dan. Vlast je dobro prepoznala opasnost od širenja studentskog bunta.

Univerzitet je mesto koje ima dvojaku, protivrečnu ulogu: s jedne strane, on služi samoreprodukciji vladajuće klase kroz plasiranje njenih ideja i očiglednu tendenciju ka školovanju samo bogatih, očiglednu na osnovu visine školarina; s druge strane, on nam može poslužiti i kao mesto za osvešćivanje i stvaranje iskre promene celokupnog društva. Druga mogućnost se postiže samo određenim metodima borbe.

Okupacije fakulteta još jednom su se pokazale kao neprocenjivo oružje studentske borbe.
Studenti okupiranih fakulteta, na prvom mestu, masovnije učestvuju u protestima i šetnjama, kako nam pokazuje primer FPU, čiji su studenti mesec dana bili u blokadi i redovno dolazili na proteste.

Okupacije nam, međutim, u budućnosti mogu poslužiti i za organizovanje alternativne nastave, tribina i radionica koje ne samo što doprinose razvoju svesti, već kroz njih stičemo i praktično iskustvo borbe za ono što nam pripada i podstičemo sopstvenu kreativnost u službi prevazilaženja problema koji su pred nama. Ipak, okupacije ne smeju biti izolovane i nepovezane – jedino  kroz ujedinjenu akciju možemo postići svoje ciljeve, pošto su okupacije same po sebi ujedno i vid pritiska na institucije.

Da bi se izbegle izdaje ciljeva od strane „vođa“ zbor se mora ustanoviti u praksi kao jedini legitiman način odlučivanja u vreme borbe. Svaki fakultet treba da održava unutrašnje zborove, ali se zajednički, međufakultetski, takođe moraju imati u vidu kao katalizatori bolje koordinacije, što je nešto na čemu smo tek počeli da radimo ove jeseni.

Konačno, kombinovanje metoda je ključ za postizanje rešenja. Okupacije, zborovi, protestne šetnje, performansi – to je abeceda studentske borbe. Dodajmo na ovu abecedu i osnovnu matematiku – povezivanjem sa najširim društvenim slojem, radnicima i radnicama, dobijamo snažnu podršku sa kojom ne samo što dobijamo ispunjenje pojedinačnih zahteva, već dobijamo priliku da ciljamo visoko – na besplatno obrazovanje.

Postavlja se pitanje šta dalje. Danas je u potpunosti jasno da država jedva uspeva da održi kakav-takav nivo socijalnog mira. Nezadovoljstvo raste iz dana u dan. Štrajkovi i blokade koje smo pre samo nekoliko meseci željno očekivali, već su počeli.

Naš zadatak mora biti povezivanje studentske i radničke borbe. Zahtev za besplatnim obrazovanjem i ukidanjem Bolonje u Hrvatskoj već nailazi na konkretne, iako još uvek ne i zadovoljavajuće, odgovore vlasti. Šira situacija u kojoj će naredni studentski protesti izbiti u Srbiji pružiće nam priliku kakvu do sada nismo imali. Vlast nikada nije bila slabija i mi to moramo da iskoristimo i nateramo je da nam obezbedi ono što nam pripada – pravo da se obrazujemo. Sledeći krug protesta ne sme čekati na jesen. To znači da već sada moramo da se bacimo na posao, uhvatimo i potpomognemo talas štrajkova koji Vladi mesecima unazad zadaje noćne more.

Zimski semestar je dobro počeo – očistimo godinu do kraja!