Balkanski narodi imaju interes u saradnji, kako bi srušili imperijalizam. Podeljeni smo lak plen.

Situacija na Kosovu: nacionalizam samo jača imperijalizam na Balkanu![7 min. za čitanje]

Počelo je kao trgovinski rat, a završilo se tako što je NATO (KFOR) uspostavio kontrolu nad graničnim prelazom između Srbije i Kosova – još jednom pokazujući ko je glavni u regionu.

Podanička politika Beograda prema EU i velikosrpska hegemonistička ambicija nad Kosovom nastavljaju da jačaju imperijalizam i siromaštvo na Balkanu. Oni su odgovnornost vladajućih krugova, ali su isto tako izvor sramote i bede za srpski narod.

Zvanična srpska politika prema Kosovu u moderno doba nikada nije bila ispravna, iako ju je vladajuća klasa pravdala pozivanjem na najuzvišenije ideale našeg doba. Prvo je za vreme kraljevine Srbije i kasnije Jugoslavije osvajanje Kosova predstavila kao čin oslobođenja potlačenog srpskog naroda od osmanlijskog despotizma.

To nije bila istina: većinsko stanovništvo je već tada bilo albansko, tako da se osmanlijski despotizam zamenio srpskim. Srpska vojska je palila i ubijala, a Albanci u Srbiji i Jugoslaviji nisu imali jednaka prava sa drugim Slovenima: nisu imali svoje predstavnike, institucije, osnovna građanska prava.

Kasnije je vladajuća birokratska klasa iz doba Titove i Miloševićeve Jugoslavije zadržavanje Kosova unutar Jugoslavije pravdala pozivanjem na progres tog autonomnog regiona pod „socijalizmom”. Govorili su o civilizacijskom napretku: Kosovo se brže razvijalo u Jugoslaviji nego da je postalo deo Hodžine Albanije. Činjenica da su Albanci živeli kao drugorazredni građani, pod čizmom Rankovićeve ili Miloševićeve policije, nije opravdavala ovakve tvrdnje.

Srpski teror nad albanskim narodom na Kosovu uvek je albansko nacionalno vođstvo terao u savezništvo sa imperijalizmom. Tokom Prvog i Drugog svetskog rata, anti-srpsko raspoloženje ispoljavalo se napadima na srpsku vojsku koja se povlačila pred Austrougarskom, odnosno terorom Velike Albanije nad srpskim stanovništvom pod vođstvom fašističke Italije.

Tako je bilo i tokom devedesetih, kada je Milošević pokušao da terorom zadrži Kosovo u sastavu Srbije. NATO je to iskoristio da bi uspostavio svoje pozicije protiv Rusije u regionu. Tada se takozvana Oslobodilačka vojska Kosova ili UČK stavila na stranu NATO i tokom bombardovanja 1999. postala pešadija imperijalizma.

Brutalni imperijalistički napad na Srbiju masakrirao je civile i razorio infrastrukturu koju imperijalizam nije uspeo da uništi sankcijama. NATO je uspeo da istera sprske snage i na Kosovu uspostavi svoj protektorat.

Tada se odnos snaga na Kosovu promenio. Kosovo je formalno ostalo deo Srbije, pod rezolucijom Ujedinjenih nacija 1244. Sve dok Rusija stavlja veto, Kosovo u UN nije priznato kao nezavisna država.

Međutim, jasno je da je prisustvo najveće vojne sile na svetu nepovratno odvojilo Kosovo od Srbije. To je potvrđeno 2008. kada je došlo do jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova pod plaštom SAD.

Beograd je, doduše, nastavio sa svojom nacionalističkom politikom. Promenio je sredstva i smanjio cilj, ali je ta politika samo produbila zavisnost od imperijalizma, kako onog iz Moskve, tako i iz Brisela.

Beograd igra na dve šine. Jednu predstavlja oslanjanje međunarodno pravo, tj. na Rusiju koja održava veto u UN, pa i po cenu prodaje NIS-a i sve veće cene gasa u Srbiji. Drugu predstavlja pokušaj da se podele unutar EU između onih zemalja koje su priznale Kosovo i onih koje nisu koriste kako bi došlo do podele Kosova između srpskog i albanskog dela.

Krah Srbije pred Međunarodnim sudom pravde je, doduše, oslabio sprski oslonac na međunarodno pravo. Isto tako, kriza evrozone je dozvolila Sjedinjenim Državama da poguraju EU i pritisnu Srbiju.

Od početka marta u Briselu se, pod patronažom EU, vode pregovori između Beograda i Prištine. Iz perspektive EU, cilj ovih pregovora je prevazilaženje otpora Srbije da prihvati „nezavisnost” Kosova koju sponzorišu SAD. Od rezultata pregovora zavisiće i dalji tok integracija Srbije i Kosova u EU.

Cilj Beograda u ovim pregovorima je da se predstavi kao da igra EU igru, bez da zaista pristane na ustupke, pripremajući teren za podelu Kosova.

Zvanični Beograd kontroliše paralelnu državu na severu Kosova. Od kada je Priština 2008. proglasila „nezavisnost” od Srbije, Beograd je, pod izgovorom nepriznavanja carinskih pečata „nezavisnog” Kosova, stavio embargo na uvoz robe sa Kosova, utirući put budućoj podeli teritorije.

Cilj Prištine je, s druge strane, da podrije ove paralelne strukture na severu. Neuspeh dosadašnjih pregovora i podrška najvećih sila na svetu naveli su premijera Kosova, Hašima Tačija, da zaoštri situaciju. Tako je krajem jula ove godine Priština zabranila ulazak kamionima sa robom iz Srbije.

Dva granična prelaza, Brnjak i Jarinje, nisu poslušala direktivu. Usledila je akcija specijalnih policijskih snaga „Rosu”, koje su prvo morale da razoružaju srpske policajce iz redova kosovske policije, a potom i pokušaju zauzimanje prelaznih punktova. To je izazvalo reakciju lokalnih Srba, među kojima su najvidljiviji bili članovi ekstremnih desničarskih organizacija.

To da će kontrolu nad situacijom upostaviti KFOR bio je sasvim predvidiv rezultat. Situacija, ipak, još uvek nije rešena i verovatno je da će se srpski i albanski zvaničnici vratiti na pregovarački sto pod nadzorom EU.

Dakle, ni jedna ni druga strana ne dovode u pitanje vojnu i ekonomsku kontrolu koju EU i NATO imaju u regionu. Kriminalno je što Beograd naglašava da je potpisao carinski sporazum CEFTA sa UNMIK-om, a ne „republikom Kosovom”, kao da taj sporazum nije doprineo deindustrijalizaciji zemlje i produbljavanju dužničkog ropstva građana.

Jedini dobitnici u ovakvoj igri su političari i tajkuni, koji žive na kreditima i sponzorstvu zapadnih finansijsih institucija. Srpski narod ne dobija ništa ovakvom politikom, samo gubi.

Radnik i student u Srbiji imaju više zajedničkog sa radnikom i studentom na Kosovu, nego sa Tadićem ili Nikolićem, Miškovićem ili Bekom, Obamom ili Medvedevom. Isto važi i za nezaposlene, penzionere i druge grupacije isključene iz društva.

Kao pripadnica nacije koja je na Kosovu percipirana kao tlačitelj, potlačena masa u Srbiji mora svojoj braći i sestrama na Kosovu da da znak da je spremna da sa njima sarađuje na bazi poštovanja i jednakosti.

To znači da moramo da se protivimo svakom pokušaju srpske države da održi svoje institucije na Kosovu ili da nad njim povrati kontrolu.

Upravo zato što se to do sada nije dogodilo, zajedništva između srpskih i albanskih masa nikada nije bilo. Preduslov zajedništva je da svaki narod ustane protiv sopstvenih vladara. Tek tada ćemo svi biti slobodni.

Mi zato smatramo da Kosovo danas nije nezavisno. Sve dok je Kosovo pod NATO protektoratom, ono ostaje pretnja bilo kakvom progresivnom pokretu na Balkanu.

Međutim, mi ujedno smatramo i da samo kosovski Albanci mogu da povedu neposrednu borbu protiv NATO-a. No, sve dok se pribojavaju povratka Srbije, verovatno je da se u tako nešto neće upuštati.

Zato mi koji smo u Srbiji moramo da napravimo prvi ustupak i da kažemo jasno da pozivamo albanske mase da okupe sve druge narode na Kosovu i ustanu protiv imperijalizma i njegovih sluga na Kosovu.

Mi smo spremni da priznamo njihovo pravo na samoopredeljenje do otcepljenja – dakle, da priznamo istinski nezavisno Kosovo – upravo kada se stvori istinski narodnooslobodilački pokret na Kosovu, pokret koji će da istera NATO.

Doduše, to ne treba shvatiti kao politiku čekanja. U Srbiji je potrebno odmah otpočeti sa izgradnjom revolucionarne partije koja će se boriti protiv ulaska zemlje u EU i NATO, protiv dužničke ekonomije i protiv ustupaka ruskom imperijalizmu.

Balkanski narodi imaju interes u saradnji, kako bi srušili imperijalizam. To je barem jasno na primeru diktata EU i MMF koji, zarad otplaćivanja dugova zapadnim bankama, guraju Grčku u propast.

Tako je u celom regionu: ne samo u Srbiji i Grčkoj, već i u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Crnoj Gori, Rumuniji, Makedoniji, Albaniji, na Kosovu. Podeljeni smo lak plen.

Jedino borbom odozdo protiv naših vladajućih klasa i njihovih sponzora među imperijalistima možemo da izgradimo međusobno poverenje i stvorimo temelje za socijalističku federaciju na Balkanu.

Buduća revolucionarna partija u Srbiji stajaće na tom principu: za Balkan slobodan od imperijalizma!

Uključite se kako bismo izgradili takvu partiju!