Saopštenje povodom lažnih optužbi na račun Marks21 u Skupštini[7 min. za čitanje]

Režim nastavlja da spinuje o našoj organizaciji: ovaj put, direktno iz Skupštine.

Nije dugo trebalo otkako su otpočeli protesti potaknuti izbornim rezultatima (iako, suštinski, i svim antiradničkim merama koje su sprovođene prethodnih godina), pa da krenu i pitanja i optužbe ko stoji iza protesta, ko se sve na njima pojavljuje i zašto. Članovi i članice naše organizacije od prvog dana su na ulicama, aktivno sudelujući u protestima, što je bilo vidljivo i kroz naše objave na Fejsbuk stranici i sajtu. Revnosno smo odgovarali na spinove o navodnom organizovanju ili preuzimanju protesta od strane Marks21, koji su dolazili kako od ekstremne desnice, tako i od samog Aleksandra Vučića. Ovoga puta, komentar o Marks21 iznet je na zasedanju Narodne skupštine 20. aprila, od strane poslanika SNS-a Aleksandra Markovića: prema upućenom komentatoru, zalažemo se „za ukidanje Republike Srpske, za nezavisnost Kosova“ i „vređamo Srpsku pravoslavnu crkvu na svakom koraku“, time ugrožavajući stabilnost Srbije – i to, ni manje ni više, ruku pod ruku sa učesnikom protesta, Boškom Obradovićem!

Na stranu međustranačka popljuvavanja i pokušaji opozicionih kandidata da na eksplicitno nestranačkim protestima eventualno uberu koji politički poen za se, odlučili smo da razvejemo iluzije koje najmanje g. Marković ima i reprodukuje u pogledu naših stavova po pitanju Kosova, Republike Srpske i SPC. (O njegovoj upućenosti u stavove organizacije rečito govori činjenica da Marks21 stavlja „ruku pod ruku“ sa nekadašnjim ekstremnim desničarom Boškom Obradovićem, vođom Srpskog pokreta Dveri, koji je svoje desničarstvo dovoljno uspešno upakovao u socijalnu retoriku da na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima zapravo sedne u skupštinsku fotelju.)

(Ne)zavisnost Kosova i pitanje Republike Srpske

Jedno od ključnih pitanja u vezi s kojima se angažujemo jeste: šta oslabljuje nacionalizam i imperijalizam? Šta nas iz pozicije zavisnih država u kojima se vrše (oprečne) revizije istorije i potpiruje nacionalizam stavlja u poziciju gde, rame uz rame – ruku pod ruku – stojimo zajedno: svi narodi Balkana, boreći se protiv istovetne podređenosti u kojoj se svi nalazimo?

Iako su sve države na Balkanu u podređenom položaju, nerešen status Kosova s jedne, i podeljenost unutar BiH s druge strane, čine ih utoliko zavisnijim od stranih sila.

Pitanje nezavisnosti Kosova je nešto što visi u vazduhu već godinama unatrag, dok Srbija balansira između prihvatanja i(li) neprihvatanja određenih koraka u pravcu priznavanja formalno, ali ne i suštinski, nezavisnog Kosova. Sa raznih strana se može čuti predlog da je za Kosovo jedino moguće, a i najbolje da ostane podeljeno na dva dela, prema etničkom poreklu – ovakav stav samo ojačava tenzije između naroda, zagovarajući ideju da ljudi različitog etničkog porekla ne mogu živeti zajedno niti imati zajedničke ciljeve.

Radništvo kako na Kosovu, tako i u Srbiji, bez obzira na svoje etničko poreklo, zapravo ima mnogo više zajedničkog nego međusobno suprotstavljenog. Naša periferna, podređena pozicija spram EU, kao i ekonomska zavisnost od bilo Rusije bilo Zapada vodi nas u dalja zaduživanja i u sve veću eksploatisanost, sve do ukidanja osnovnih prava. Neprijatelj nije, kako to vladajuće klase tvrde, u drugim balkanskim narodima, već u politici koja se sprovodi.

Protiv smo rešenja i shvatanja koja se trenutno nameću. Smatramo da Kosovo ima pravo na samoopredeljenje i na formiranje nezavisne države, ali da ono ne može biti nezavisno dokle god su mu na teritoriji NATO trupe. Zalažemo se za solidarnu i jedinstvenu borbu naših naroda kao jedini put oslobođenja od kako domaćih političara i njihovih imperijalističkih pretenzija, tako i imperijalizma NATO-a, Rusije i drugih ratnohuškačkih i gramzivih takmaca za prevlast nad balkanskim prostorom. Međutim, usled zaoštrenosti sukoba, smatramo i da je neophodno da se srbijanska levica angažuje i aktivno brani ovaj stav, kako bi oslabila nacionalizam i u Srbiji, ali i na Kosovu i učinila prvi, nužan korak ka izgradnji prijateljskih odnosa i solidarnosti.

Bosna i Hercegovina, koja je Dejtonskim sporazumom podjednako etnički podeljena i nad kojom stoje zvaničnici EU, nadgledajući sve državne procese i donoseći odluke po svom nahođenju, nalazi se u položaju potpune zavisnosti – da bi stanovništvo u BiH moglo da se izbori za ma kakvu promenu, neophodno je da se, za početak, suprotstavi kolonijalnom položaju u kom se nalazi.

Na to u nemaloj meri utiče i situacija u Republici Srpskoj. Nasuprot pogrešnim interpretacijama, mi se ne zalažemo za ukidanje RS, ukoliko to nije želja samog naroda tamo. Međutim, moramo se protiviti daljim pokušajima podela BiH: unilateralno proglašenje nezavisnosti RS ne samo da ne bi razrešilo postojeći konflikt, već bi podstaklo nove sukobe – ono bi ojačalo srpski nacionalizam, učvršćujući pritom uticaj ruskog imperijalizma na Balkanu i otvarajući prostor za ekstremnije strane intervencije.

Usled specifične situacije, nacionalizam u Republici Srpskoj snažniji je nego među stanovništvom u Srbiji – što otežava prevazilaženje trenutnih podela i pomirenje naroda kroz suočavanje sa onim što se zaista dogodilo u ratovima devedesetih, ali tu borbu čini utoliko bitnijom. Ovo je bilo posebno vidljivo u februaru 2014, u vreme masovnih protesta koji su se iz Sarajeva proširili i na druge gradove: iako su ovi protesti bili ne samo socijalnog karaktera, već ujedno imali i parole poput „Smrt nacionalizmu“, u Republici Srpskoj je organizovana samo jedna šetnja, i to od strane Helsinškog odbora. Jedino zajednička borba svih naroda Bosne i Hercegovine protiv bilo kakvih mešanja kako susednih zemalja, tako i velikih sila, može ih osloboditi podređenog položaja.

SPC kao stub reakcije

Srpska pravoslavna crkva ne plaća poreze, a njenim službenicima je uprkos tome omogućeno da dobijaju penzije iz državnog budžeta. Povrh toga, SPC se vrlo otvoreno upliće u politiku, namećući najreakcionarnije stavove i zalažući se za ukidanje sloboda potlačenih grupa – tako propagira zabranu abortusa i time mogućnost žene da odlučuje o sopstvenom telu, ujedno potpirujući mržnju prema LGBTQ+ populaciji i nacionalnim manjinama. Marks21 se oštro protivi i bori protiv bilo kakve saradnje crkve i države. Smatramo da je pravo pojedinca/ke da veruje i praktikuje ma koju religiju, ili pak da bude ateista/tkinja, kao i da se to ne može porediti sa organizovanom religijom i njenim uplitanjem u vladajuće strukture, iz čega neminovno proizlazi gaženje istinske jednakosti i slobode za koje se zalažemo.

Protiv čega je zaista Marks21, a za šta se borimo?

Protiv smo vladajuće klase koja nam svima nameće neoliberalne mere „štednje“ – borimo se za neposrednu i demokratsku kontrolu radničke klase nad društvom. Stojimo iza ideje socijalizma odozdo – i zastupamo stav da je, u borbi za takvo društveno uređenje, neophodno aktivno se sukobljavati sa nacionalizmom, rasizmom, seksizmom i homofobijom.

Kao grupa koja je nastala iz studentskih protesta za dostupnije i kvalitetnije obrazovanje, godinama se angažujemo u protestima i blokadama fakulteta, podržavajući paralelno svaki štrajk i protest potlačenih, potkrepljući svoja konkretna iskustva i zaključke teorijskim radovima.

Zalažemo se za akciono jedinstvo levih snaga u društvenim pokretima, a smatramo da je internacionalizam ključan segment borbe za drukčije društvo i da je na Balkanu moguće osloboditi se uticaja imperijalizma jedino kroz saradnju i ujedinjenje naroda, što nas je uputilo ka već postojećoj ideji Balkanske Socijalističke Federacije.

Naša borba se nastavlja, a vas pozivamo da nam se priključite!