Protiv policijske brutalnosti u Crnoj Gori, za novu politiku[4 min. za čitanje]

Saopštenje Marks21 o dešavanjima u Crnoj Gori.

Protiv policijske brutalnosti u Crnoj Gori, za novu politiku

Najoštrije osuđujemo sinoćni policijski napad na proteste u Crnoj Gori. Građanke i građani te zemlje imaju pravo na protest protiv ekonomske bede, korupcije i autoritarnosti vlasti Demokratske partije socijalista (DPS) i njenog lidera i premijera Mila Đukanovića, koji je na vlasti više od četvrtine veka.

Jasno je da se DPS plaši izbora naredne godine u oktobru 2016. Crna Gora je najnovija zemlja u regionu u kojoj su se razvili masovni protesti od kada je počela svetska ekonomska kriza 2008. godine. Nezaposlenost u Crnoj Gori je od 2009. porasla sa 10 odsto na skoro 15 odsto ove godine, po zvaničnim procenama. Po nezvaničnim procenama, ona je i veća. Standard građana opada.

Situacija je takođe komplikovana zbog specifičnosti vlasti Mila Đukanovića. Đukanović je vešt političar, koji je u drugoj polovini devedesetih godina uspeo da se otrgne svom bivšem šefu, Slobodanu Miloševiću, i da se predstavi stanovništvu Crne Gore kao garant mira i stabilnosti.

Zbog toga je i dobio podršku Amerike i Zapadne Evrope. Držao se po strani tokom bombardovanja SRJ od strane NATO i vešto predstavio Srbiju kao balast oko vrata Crne Gore pri integracijama u zapadne strukture i nakon pada Miloševića 2000. Stoga je ponovo uspeo da mobiliše većinu birača Crne Gore da izbori nezavisnost, 2006, a od tada je nastavio put evroatlantskih integracija.

Deo razloga zašto su sada izbili masovni protesti je nerazdvojiv od toga. Glavna opozicija, koja je 2012. osvojila više od 22 odsto glasova je Demokratski front (DF), koji čine uglavnom snage sa pro-srpskim stavovima i okrenute Rusiji. One su u proteklom periodu pokušale da mobilišu građanstvo protiv vlasti, te su igrale važnu ulogu u sinoćnoj mobilizaciji.

Međutim DF ne uspeva da kontroliše pokret koji je nastao na ulicama i koji je u velikoj meri nastao nezavisno od DF, a pogotovo kao reakcija na policijsku brutalnost na nezavisne opozicione demonstracije u subotu 17. oktobra.

Sinoćni protest, kao i protesti prošlog vikenda, sazvan je u pokušaju da se stvori nezavisan socijalni pokret koji bi bio autentičan i nezavisan glas naroda, i koji bi pokazao da je Crna Gora više nego DPS i DF.

Uspeh je bio očigledan. Dok je DF na svojim protestima uspevao da okupi samo par hiljada demonstranata, na sinoćne proteste je izašlo znatno više ljudi: čak 15,000. Tu se dakle radi o nečemu dubljem i širem od pitanja geopolitičke orijentacije Crne Gore, te bitke između njenih elita. Tu se javljaju grupe koje su isključene iz zvanične politike i koje traže način da artikulišu svoje nezadovoljstvo.

Razne nezavisne inicijative su se organizovale putem vanparlamentarnih društvenih mreža i medija da artikulišu kritiku bednog političkog i ekonomskog stanja u Crnoj Gori. Sinoć su govori na protestima navodno bili mnogo više o socijalnoj situaciji nego o međunarodnoj politici.

Zbog toga je DF uveliko doprinela sinoćnim neredima u nadi da sebe izdigne iznad ostalih grupa, instrumentališe pokret i skrene pažnju isključivo na sebe. Nejasno je da li DF ima jasnu strategiju, te da li pokušava da igra na nacionalističku kartu. To će vreme pokazati.

DF se doduše jasno pokazao kao nedostojan uloge koju pretenduje da igra, a to je uloga lidera opozicije.

To nažalost otvara vrata Đukanoviću i DPS-u da, kombinacijom represije i političkih manevara, ponovo zadrži većinu. Režim svakako ima veliku podršku spolja i sebe predstavlja Zapadu kao garant daljih neoliberalnih reformi. Štaviše, glasine da će EU tražiti povlačenje Đukanovića nakon ulaska Crne Gore u NATO kruže već neko vreme, i nije nemoguće da bi se režim restrukturiao bez Đukanovića, uz pomoć Zapada, i uz kooptaciju dela protestnog pokreta.

To bi bila tragedija za građanke i građane Crne Gore. Taj put ne bi doneo sigurnost i blagostanje, kao što su dve decenije evroatlantskih integracija već pokazale.

Nije ni konzervativna politika DF put napred, već nazad. Dovoljno je pogledati situaciju u Srbiji da bi se videlo da takva politika u suštini nije nikakva alternativa, već samo varijanta iste, neoliberalne i autoritarne priče, sa velikom dozom tradicionalizma i patrijarhata.

Trenutno je nemoguće predvideti kako će se situacija razvijati, jer je pitanje kako će protestni pokret reagovati na represiju i podele. Pokret je duboko raznovrsan, ali u sebi ima progresivne sindikalne elemente, marksističke kolektive, i druge građanske grupe, poput LGBT i feminističkih kolektiva, koji predstavljaju potencijal za drugačiji put za Crnu Goru.

Nadamo se da će viši nivo njihove koordinacije biti jedan od pozitivnih rezultata ovih protesta, te i da će iz njih izrasti novi društveni pokret koji je nezavisan od postojećih političkih partija. Crnoj Gori je potrebna alternativa politikama neoliberalizma, koje vladaju na prostorima bivše Jugoslavije bez rezultata već decenijama. Crnoj Gori je zato potrebna i nova levica sa podrškom u radničkoj klasi i angažovanim socijalnim pokretima, koja bi stavila čoveka iznad profita.