Nimfomanka[5 min. za čitanje]

[spoiler alert]

Kada sam prvi put video na vestima da će se najnoviji film Lars fon Trira „Nimfomanka” prikazivati za 8. mart, bio sam blago šokiran – mislio sam da je u pitanju seksistička šala. Naravno, ovo bi mogao da pomisli samo nepoznavalac lika i dela ovog cenjenog režisera. Ne ulazeći u negativne kritike filma, u nepreglednom moru eksplozivnog seksa (što je, priznaćete, pomalo i preterano imajući u vidu da film traje četiri sata), krije se jasna i nedvosmislena poruka. Ovde nije reč o pornografiji, već dubokoj kritici modernog društva.

Zamislite situaciju: dve devojke, slobodnije obučene, ulaze u voz da bi se takmičile koja će od njih imati više seksualnih odnosa sa muškarcima. Nagrada – kesa bombona. Zamislite sada obrnutu situaciju – dva muškarca ulaze u voz da bi se takmičila koji će od njih imati više seksualnih odnosa sa ženama. Nije isto zar ne? U prvom slučaju, žena je „kurva”, moralno i duhovno degradirana, dok je u drugom muškarac „jebač”, čiji „status” raste s kvantitetom seksualnih odnosa u koje stupa.

Ovo je glavna nit filma – nimfomanka je „idealna žena”, posmatrana kroz prizmu buržoaskog društva. Ovde je objektifikacija žene dovedena do belog usijanja – ona je „javno dobro” svih muškaraca, a sam seks više nije akt intime, povezivanja ljudi, već naprotiv – postaje oblik otuđenja.

Radnja se odvija na dva nivoa. Prvi je ispovest nimfomanke (Charlotte Gainsbourg) muškarcu-devici (Stellan Skarsgård) o svom životu, dok drugi nivo predstavlja diskusiju između njih dvoje. Oboje su nešto što je potpuno socijalno neprihvatljivo – poput „žene bez časti” i muškarac-devica (generalizujmo i na gej, kvir i ostale „nepodobne osobe”, što da ne) je nešto što je potpuno antisocijalno, iz vizure vladajuće patrijarhalne ideologije. Sama ova polarizacija na relaciji nimfa-devica uvodi još veću dinamiku i tenziju u film.

Ono što je bitno, film se bavi problemom nasilja. Čuvena sado-mazo scena u kojoj muškarac udara glavnu akterku filma predstavlja metaforičan prikaz odnosa subordinacije i nadređenosti u sistemu, moderno društvo u malom. Žena je vezana za krevet, dok muškarac drži bič. Ona mora da se pokorava njegovim naređenjima i govori samo kad ima dozvolu.

Ženi su nametnute određene rodne uloge – da bude majka, domaćica, da pere, čisti i pegla, ona će najčešće biti žrtva seksualnog uznemiravanja na radnom mestu i čeka je siguran otkaz u slučaju trudnoće (pogledajte npr. reklame za sredstva za čišćenje kuhinje ili kupatila, sve će vam biti jasno). Naša heroina ustaje protiv toga, buni se protiv tradicionalnih zadataka zbog čega nailazi na najžešću moralnu kritiku od strane muža – da bi taj isti muž kasnije dao njihovo dete u ustanovu, jer starateljstvo nije mogao da spoji sa poslom. Ma koliko naivan se nama činio ovaj argument, on lepo oslikava „prirodnu” podelu rodnih poslova u društvu.

I kada traži pomoć socijalnih institucija zbog seksualnih problema, nailazi na svojevrsno „ukalupljivanje” – umesto insistiranja na jednakosti i ravnopravnosti među ljudima, hladnoća i bezličnost ustanove insistiraju na istosti.

Sav pritisak kom je izložena, sistemsko nasilje koje joj je iskasapilo život imali su za posledicu samo jednu stvar – uzvratiti istom merom, nasiljem protiv sistema. Ma koliko njeno protiv-nasilje bilo anarhično i lumpen-proletersko (okretanje kriminalu), ono je ipak nekakav pokušaj artikulacje besa protiv tlačenja.

Sam kraj filma dovodi ovu temu do vrhunca – tada se spajaju dva nivoa priče. Nimfa, od samopercipirane „loše osobe” postaje svetica, dok muškarac, od device i moralnog čistunca, žitelja zarobljenog u svojoj monaškoj keliji od stana, postaje napaljeni satir-silovatelj. Njegovo nasilje rađa njeno protivnasilje. Začarani krug.

Nije mi cilj da se bavim celokupnom sadržinom filma koja je vrlo složena i višeslojna. Hteo sam da se osvrnem na jedan poseban deo, koji mi se čini politički najbitnijim. Međutim, postavlja se pitanje, kako izaći iz ovog začarnog kruga?

Poput „Mržnje” (La haine), čini se da ovde taj predlog ostaje nedorečen. Postoji bitna poruka borbe protiv tlačitelja, ali ne i kako se boriti protiv njega. Mislim da se na to može odgovoriti davanjem odgovora na jedno interesantno pitanje: da li za seksizam treba kriviti muškarce? Da – ali i ne. Da, zato što su muškarci uglavnom ti koji čine akte silovanja, seksualnog uznemiravanja, nasilja u porodici, itd. Ne, zato što nisu svi muškarci seksisti i zato što je posredan uzrok nasilja nad ženama patrijarhalna podela društva na ugnjetene i ugnjetavače, a koja je istovremeno i sama posledica izrezbarenosti društva na klasu eksploatatora i klasu eksploatisanih.

Naravno, ne možemo preko noći srušiti niti klasnu podelu, niti patrijarhat. Konkretno, što se nas u Srbiji tiče, neoliberalne mere štednje nametnute od MMF-a još više će pogoršati život narodu, pre svega ženama. Žena nije samo potlačena kao žena, već i kao radnica – ideologija seksizma omogućava da gazda još više maksimizuje profit, tako da žene u proseku imaju manje plate od muškaraca.

Evropski parlament je pre petnaesetak dana odbio da usvoji jednu od istorijskih tekovina levičarske borbe – pravilo o istoj zaradi za isti rad. U Srbiji, slični predlozi su se mogli čuti povodom izmena Zakona o radu, a MMF zahteva pomeranje starosne granice za penzionisanje žena sa 63 na 65 godina.

Individualni otpor naše heroine nije dovoljan – da bi imao efekat on mora biti sistematizovan i masovan. Budući pokret protiv mera štednje mogao bi da omogući tako nešto, povezivanjem borbe protiv seksizma i patrijarhata sa borbom za socijana i ekonomska prava.