Masovni štrajk: šta je pisala Roza Luksemburg o radničkoj borbi?[6 min. za čitanje]

Sto jedanaest godina nakon što je prvi primerak Masovnog štrajka nemačke revolucionarke poljskog porekla, Roze Luksemburg, ugledao svetlost dana, analiziramo važnost i primenljivost ovog dela u današnjim okolnostima.

U KNJIZI MASOVNI ŠTRAJK, Roza Luksemburg temeljno analizira štrajk kao vid političke borbe radničke klase. Knjiga je nastala kao reakcija Roze Luksemburg na stav socijaldemokrata u Nemačkoj prema organizovanju radničke borbe, odnosno prema njihovom odbijanju štrajka i, sa njene tačke gledišta, pogrešnog odnosa prema radničkoj klasi uopšte.

Analizirajući primere serije štrajkova u Rusiji koji su se događali od 1896. godine i prethodili revoluciji 1905, Roza Luksemburg razmatra šta je zapravo štrajk, iz čega se razvija, kako se organizuje i kakav uticaj ima na dalji razvoj klasne borbe i osvešćenosti, sa posebnim osvrtom na odnos štrajka i revolucije.

Kada se dešava štrajk?

Odgovarajući na pitanje šta je zapravo štrajk i kada je moguće i potrebno da se on dogodi, Roza Luksemburg iznosi svoje zamerke percepciji štrajka socijaldemokrata i vođa radničkog pokreta u Nemačkoj.

Naglašava da masovni štrajkovi ne mogu biti po volji „odlučeni“, niti „napravljeni“, čak ni požurivani, da su oni ne veštačka tvorevina, već istorijska pojava koja u datom momentu rezultira iz socijalnih uslova sa istorijskom neizbežnošću.

Štrajk nije ništa drugo do ispoljavanje jednog oblika klasne borbe koji može imati smisla samo u kontekstu određene političke situacije. Uz koncizan pregled istorije štrajkova u Rusiji od 1896. do 1905. godine, raščlanjujući jasno faktore date istorijske situacije koji su doveli do njihovog ostvarenja, ona naglašava da do tih štrajkova nije došlo onda kada su partijske ili sindikalne vođe odlučile da je pokret spreman, predvidele da će dovoljno ljudi moći da učestvuje na adekvatan način i pritisle metaforičko crveno dugme na kome piše „štrajk“.

Unapred određen plan i preorganizovana akcija nisu preduslov za uspešan štrajk. Socijaldemokrate u Rusiji jesu učestvovale u masovnim štrajkovima, ali ih nisu stvorili, stvorili su ih milioni radnika i radnica koji su na taj način ispoljili klasnu svest koja se probudila kada su vrlo naglo i jako osetili nepodnošljivost svoje socijalne i ekonomske egzistencije.

Socijaldemokrate jesu učestvovale u štrajkovima u Rusiji, ali nisu određivale pravila po kojima će se oni odigravati, već su i same učile zakonitosti i pravila štrajka koji proističu iz njega samog, odnosno date istorijske situacije koja je do njega dovela. U isto vreme, predstavila je plodove štrajka kao političkog oružja radnika i radnica, odnosno njegov uticaj na dalju mobilizaciju radničke klase, ideološko i operativno obrazovanje pojedinaca koji u njemu učestvuju, uz poseban osvrt na odnos borbe za ekonomska i politička pitanja i funkciju datih implikacija u najširem kontekstu revolucije.

Ekonomska i politička borba radničke klase

Nakon svakog štrajka klasna svest dopirala je do sve većeg i većeg broja radnika i radnica, koji su kroz praksu učili kako da efi kasnije učestvuju u klasnoj borbi. Klasnu svest osećali su zbog neizdrživosti svoje socijalne situacije, koja je opet neposredno vezana za ekonomske probleme. Roza Luksemburg naglašava da borba za ekonomska pitanja ne ugrožava političku borbu pomerajući fokus sa nje, već otvara prostor za politizaciju radničke klase i shvatanje dubljih političkih uzroka njihove situacije.

Pobeda u jednom ekonomskom pitanju razjašnjava političke uzroke iza tog pitanja i pretvara se u borbu za političko pitanje. Pobeda otvara u radnicama i radnicima svest o novim ekonomskim područjima borbe, i tako ekonomska i politička borba rađaju i pospešuju jedna drugu.

Štrajk i revolucija

Što se tiče odnosa masovnog štrajka i revolucije, ona naglašava naivnost koja stoji iza ubeđenja da će jedan masovni štrajk biti početak naglog udara kojim će se „zbaciti“ trenutni sistem u kome su radnici potlačeni.

Smena sistema je dug proces koji se odvija u kontinuitetu, zahteva podrivanje kompletne trenutne osnove društva, ono što je naizgled „red“ se mora pretvoriti u naizgled „haos“, i iz toga izgraditi novi red.

Jasno je da je za tako nešto potrebno da proleterijat ima visok stepen političkog obrazovanja, klasne svesti i organizacije, čemu bi se mogao približiti kroz dnevnopolitičku borbu, koja opet, ne bi bila ugrožena masovnim štrajkom, već naprotiv.

Ono što Roza Luksemburg predlaže svojim drugovima socijaldemokratama u Nemačkoj je da se pokret mora graditi odozdo, voljom i svešću masa, a ne partijskih vođa i komiteta. Takođe, da sindikati, kao prvo mesto gde radnik može da učestvuje u političkom životu, moraju funkcionisati u organskom jedinstvu sa partijom, ali ne jedinstvu koje proističe iz dogovora sindikalnih i partijskih čelnika koji radnike vide kao sredstva u svom apstraktnom i unapred smišljenom političkom planu. Ideološko jedinstvo i jedinstvo težnji i dela, kroz osvešćenje i građenje pokreta od najnižih slojeva nagore, pravi je način da se to postigne.

Uloga radničke partije

Partija treba da pomogne da se mase radnica i radnika politički obrazuju, a njihova svest, volja i borba sprovedu u delo: jer, smena sistema je proizvod borbe radnica i radnika, a ne partijskih funkcionera. Posebno bi zanimljivo bilo razmotriti primenjivost zaključaka iz ove knjige na klasnu borbu sada i ovde, s obzirom na trenutnu političku situaciju, znatan porast nezadovoljstva radnika i radnica i ekonomsku krizu koja se već uvukla u naše novčanike.

Iako je Roza Luksemburg kada je pisala ovu knjigu na umu imala nemačke socijaldemokrate s početka 20. veka, odličnim raščlanjivanjem parametara iz kojih masovni štrajk proističe i jasnim pokazivanjem značaja istorijske situacije i socijalnih okolnosti određenog momenta u kome bi se neki štrajk događao, uspela je da prikaže opštu formu koja važi u svakom sistemu u kom se klasna borba koju nose radnici odvija, formu takvu da joj bilo koji sistem i istorijski momenat mogu pridružiti odgovarajući sadržaj.

Dakle, Roza Luksemburg nam poručuje da sada, 2017. godine, imamo na umu štrajk kao vid političke borbe radnica i radnika. Onog momenta kada se oni za to osete spremnima, što je momenat čije vremenske i prostorne koordinate ne možemo predvideti niti isplanirati, masovni štrajk će se svakako dogoditi.

Do tada je neophodno raditi na klasnom osvešćivanju, politizaciji ekonomskih borbi i podsticanju radnica i radnika da, nezavisno od svoje sindikalne birokratije, na svojim radnim mestima stvaraju borbenu klimu i prostor s kog će otpočeti aktivnu političku borbu – odozdo.