Lekcije radničke borbe u Francuskoj protiv reforme penzionog sistema[9 min. za čitanje]

Više od milion ljudi učestvovalo je u osmom nacionalnom sindikalnom protestu protiv reforme penzionog sistema u subotu 6. novembra u Francuskoj. Borba francuskih radnica i radnika transformisala je političku atmosferu u Francuskoj i ima potencijal da to uradi širom Evrope.

Pokušaj vladajućih klasa najvećih kapitalističkih država da nateraju običan narod da plati za kapitalističku krizu putem otpuštanja, zamrzavanja plata i penzija, kao i strogih mera štednje i seče u javnom sektoru naleteo je na snažan otpor francuske radničke klase.

Popularnost desničarskog predsednika Nikole Sarkozija spala je na 29 odsto u javnom mnjenju, dok je štrajkački pokret pridobio podršku 70 odsto javnosti.

Do pre samo par meseci Sarkozi je predvodio ofanzivu evropske vladajuće klase na životni standard najširih slojeva stanovništva. On je, u pokušaju da stvori rasizam u društvu skrene pažnju sa krize, naredio deportaciju rumunskih Roma iz Francuske, iako su i oni građani Evropske unije. Istu ulogu je imao i novi zakon koji je zabranio nošnju muslimanske burke koju žene muslimanske veroispovesti nose da bi prekrile telo.

Slično su se, inače, ophodile srpske vlasti prema naselju u blizini kompleksa Belvil kada su prošlog leta iselili romsku populaciju iz centra grada i prema homoseksualcima, čiju su borbu za građanska prava prošle godine osporili zabranivši Povorku ponosa, ali i ponovo ove godine, stvarajući uslove u kojima je „OK biti gej“ samo između svoja četiri zida ili iza četiri kordona žandarmerije.

Solidarnost i borbenost francuskih radnica i radnika pokazale su kako masovna borba protiv kapitalističkog pokušaja da se teret krize svali na običnog čoveka ima potencijal da prevaziđe takve podele i da ujedini čitavu radničku klasu i sve potlačene grupe protiv njihovog pravog neprijetelja – vladajuće klase.

Nedeljama je svakih par dana više miliona ljudi izlazilo na ulice. To se nije događalo samo u većim gradovima poput Pariza i Marseja, već i u desetinama manjih gradova.

U jednom trenutku je četvrtina škola bila zatvorena, a par univerziteta se našlo pod studentskom okupacijom. Srednjoškolci i studenti su masovno podržavali radničku borbu.

Čitave grupe radnica i radnika su, štaviše, ulazile u neprekidni generalni štrajk. Možda je najdramatičniji primer toga bio štrajk u energetskom sektoru. Benzinske pumpe bile su zatvorene, luke blokirane, dok su rafinerije postale baze otpora i dom masovnih demonstracija.

Sarkozi je, stoga, bio primoran da pređe sa pokušaja da zavadi i vlada na otvoren pokušaj da rasturi štrajkove policijom. To je naizgled uspevalo, ali se radništvo samo taktički povlačilo i vraćalo čim policija ode.

Kičmu protesta činili su zaposleni i zaposlene u javnom sektoru: čistačice i čistači, nastavnice i nastavnici, radnice i radnici u železnici i transportu… Oni su pridobili veliku podršku zaposlenih u privatnom sektoru, tako da je demonstracije po raznim manjim gradovima činila četvrtina meštana.

Glavni sindikati su zajedno vodili borbu, koju su podržavale glavne partije opozicije i revolucionarna levica. Borba nije ostala samo socijalna, već je pridobila politički karakter – bila je to borba protiv vlasti.

Nažalost, sindikalna birokratija i parlamentarna opozicija smatraju da pokret mora da prihvati volju parlamenta. Oni su bili spremni da kako bi sprečili reformu rade sve što im dozvoljava ustav.

Međutim, prihvatili su da je odluka parlamenta legitimna i da im posle parlamentarnog glasanja preostaje samo da poštuju zakon i sačekaju izbore kako bi ga promenili. Tako su neki sindikati posle 27. oktobra, kada je većinska desnica izglasala reformu u parlamentu, odlučili da neće nastaviti otpor štrajkovima i protestima.

Opoziciona Socijalistička partija takođe je odlučila da čeka predsedničke izbore koji su za dve godine. Socijalisti su reformistička partija, koja želi da polako popravlja i humanizuje kapitalizam. To znači da oni podržavaju kapitalizam, jedino se protive načinu na koji desnica želi da sprovede štednju (smatraju da bi to trebalo blaže uraditi). Dakle, oni prihvataju da je neka mera štednje neophodna za funkcionisanje sistema i spremni su da sprovedu seču.

Njihovo rezonovanje je da kapitalizam svakako mora štedeti i da ne žele da mobilišu radništvo koje će i sami morati da napadaju kada stignu na vlast.

Potrebno je samo baciti pogled na dešavanja u Grčkoj, u kojoj upravo socijalisti sprovode diktat MMF-a nad radničkom klasom, da bi se uvidela istinska uloga reformističke „levice“.

Ipak, radnička klasa u Francuskoj nije poražena. Glavni sindikat je izjavio da se još uvek protivi Sarkozijevoj reformi. Takođe, dve trećine građana je podržalo nastavak štrajkova čak i ukoliko parlament izglasa reformu.

Nije teško razumeti zašto. Tokom proteklih petnaest godina, radnička klasa je više puta porazila vladajuću klasu, čak i kada je ova sprovodila svoju politiku kroz parlament.

Tako je desničarski premijer Alan Župe zbačen s vlasti zahvaljujući štrajkovima na železnici i u transportu, pošto je na zimu 1995. predložio seču javnog sektora i penzionu reformu.

Takođe, na proleće 2006. usled masovnih demonstracija povučen je zakon za liberalizaciju tržišta rada, samo mesec dana nakon usvajanja u francuskom parlamentu.

Francuska radnička klasa postala je toliko sumnjičava prema ulozi tržišta u društvu da je glasala protiv novog evropskog ustava 2005. upravo zato što su smatrali da je to samo pokušaj da im se oduzmu prava za koja su se izborili u decenijama posle Drugog svetskog rata.

Stoga je jasno da situacija u Francuskoj još nije okončana. Vladajuća partija je veoma nepopularna, dok sve više ljudi u pitanje dovodi i sam sistem. To otvara vrata snagama revolucionarne levice.

Radnička klasa mora biti svesna činjenice da je u prošlosti nisu spašavali socijalisti, već njena sopstvena snaga i nezavisna borba odozdo.

Revolucionarna levica u ovom trenutku mora da zahteva nastavak borbe protiv penzionih reformi stvaranjem međuštrajkačkih komiteta i komiteta borbe na svakom radnom mestu i u svakom gradu Francuske. Oni ne treba da mobilišu samo radništvo na radnim mestima, već čitavo društvo.

Čak i ukoliko u ovom trenutku ne dođe do nastavka borbe, potrebno je zadržati svest o tome da ekonomska kriza  traje širom sveta i da je time stvorena podloga za borbu protiv kapitalizma.

Ta borba se razvija neravnomerno. U jednom trenutku je primirje, već u narednom borba; čas se jedna grupa radnica i radnika povlači iz borbe, čas druga grupa u nju stupa.

Tako će stvari izgledati na međunarodnom planu. Danas su ključne Grčka i Francuska; sutra će to možda biti Irska, Portugal, Britanija, Španija, Italija…Srbija?

Upravo je zbog toga neophodno izvući pouke i iskoristiti iskustva borbe francuskog naroda. Izdvojićemo šest za ubuduće korisnih lekcija.

Za početak moramo da budemo svesni da radnička klasa ima ogromnu moć i da je masovnom borbom sposobna da u političkom životu stavi svoje zahteve na dnevni red.

Drugo, ona je sprečila Sarkozija da stvara veštačke podele u radničkoj klasi njegovim napadima na Rome i muslimane. Spajanje borbe radničke klase sa drugim grupama, pogotovo omladinom, veoma je bitno. Solidarnost je naša snaga!

Treće, često su dobro plaćeni i dobro organizovani sektori, poput javnog sektora, sposobni da privuku solidarnost širih slojeva stanovništva svojom odlučnom borbom.

Četvrto, sindikalna birokratija svuda igra kontradiktornu ulogu. Ona je spremna da vodi borbu do nekog trenutka. Ali ona je takođe uvek koči!

Sindikalna birokratija je sloj koji se odvaja od radništva zato što ima specijalizovanu ulogu pregovarača između poslodavaca i zaposlenih. Ona tako više nije na radnom mestu i nije u kontaktu sa svojim koleginicama i kolegama, ima veću platu i drugačiji stil života, često ulazi u situaciju da poslodavci prema njoj postupaju drugačije: blaže, prijateljskije, čak kolegijalno. Zbog toga, ona počinje da prihvata sistem i da se ponaša kao njegov verni sluga.

Ponašanje naših sindikalnih vođa je dobar primer. Oni su se naizgled protivili vladinom zakonu o reformi Penzijsko-invalidskog osiguranja, međutim, to je bilo prividno protivljenje što je dokazala farsa u kojoj je vlada posle par sitnih protesta prihvatila ponude sindikata. To nije čudno: sindikati su u startu prihvatili smanjenje penzija sa 67 odsto prosečne plate na 60 odsto prosečne plate. Predali su se pre bitke.

Ipak, zašto su francuski sindikati tokom rane jeseni osam puta na ulice izveli milione ljudi, dok naši nisu?

Zato što sindikalna birokratija ne može prosto da se ponaša kao policijac. Ona mora takođe da očuva svoju poziciju. Ako se oseti ugroženom, ona može da povede nekakvu borbu, koliko god ta borba bila kontrolisana i ograničena.

Kada poslodavac ili država prete velikim otpuštanjima ili raznim drugim napadima na životni standard, sindikalna birokratija je pritisnuta da brani svoje članove. Ona zna da će ako veliki broj radnica i radnika izgubi posao ili se razočara u sindikat izgubiti članarine.

Štaviše, sindikalna birokratija se plaši da joj borbeni aktivisti ne preuzmu ulogu odozdo.

Peta lekcija koju možemo naučiti od francuske radničke klase je ta da je upravo nezavisna borba odozdo najveći garant da će sindikati pristati na borbu i da će radništvo moći da pređe u ofanzivu i bez sindikalnih funkcionera, kada ovi krenu da koče borbu.

Takođe je očigledno i to da su najbolji borci jedino efikasni ako se organizuju. Tako mogu lakše da intervenišu, koordinišu borbu i generalizuju najbolja iskustva.

Najbolji aktivisti moraju biti spremni da idu korak dalje. Oni moraju biti svesni da je njihova borba nerazdvojiva od borbe protiv sistema – to je šesta i najvažnija lekcija.

Podela na socijalnu i političku borbu vodi ka sporijim i slabijim rezultatiima te borbe, ako ne i ka propasti.

Francuska radnička klasa je pobede izvojevala upravo onda kada je masovno ignorisala zakon, onda kada je povezala radno mesto i ulicu.

Naravno, to nije moguće raditi konstantno, posebno onda kada je štrajk mali i izolovan. Državna represija je uvek sposobna da takav štrajk razbije. Potrebno je biti taktičan.

Pokret koji se suštinski ograničava na zakonsku borbu i neprikosnovenost ustava je garant sopstvene propasti. Zato je potrebno da najbolji aktivisti učestvuju u izgradnji političke partije koja je spremna ne samo da se bori za reformu, već i za revoluciju.

Marks21 i list Solidarnost su posvećeni izgradnji takve organizacije. Ukoliko ste saglasni sa nama, pridružite nam se!