Lekcije borbe u Fijatu: štrajk funkcioniše, sindikalno vođstvo za smenu[6 min. za čitanje]

Nakon tri nedelje štrajka radnika i radnica kragujevačkog Fijata, odbijanja uprave da pregovara sa radništvom tokom štrajka – iako je Zakon o štrajku na to obavezuje – te izostanka reakcije države na protivzakonito ponašanje uprave, došlo je do prekida štrajka i otvaranja pregovora. Štrajk je, bez konsultovanja radništva, prekinut odlukom štrajkačkog odbora – sačinjenog isključivo od članstva Samostalnog sindikata – koji je u pregovorima učestvovao s upravom Fijata i državom kao jednotrećinskim vlasnikom.

Uloga koju je država u „slučaju Fijat“ odigrala u krajnjoj liniji je antiradnička. Prve reakcije političara bile su da radnici i radnice Fijata štrajkom „kvare ugled“ Srbije u svetu i šalju lošu sliku stranim investitorima, da će štrajk biti krivac za kataklizmične posledice po privredu Srbije, a nastavilo se obmanjivanjem javnosti izjavama da radništvo Fijata brine samo o sebi, a ne i o ostatku radništva koje zavisi od Fijata i kome štrajkači i štrajkačice praktično „uzimaju iz džepa“. Jasno je da su ovakve reakcije služile skretanju fokusa sa suštine problema i razjedinjavanju radništva – time što će se radništvo u štrajku optužiti da sebično i bez osnova štrajkuje, a ostatak radničke klase odvratiti od solidarne akcije i legitimne borbe za poboljšanje vlastitih konkretnih uslova rada.

„Pobeda dijaloga“

Kako je juče objavljeno, pregovori između štrajkačkog odbora, uprave Fijata i države su završeni – na navodno zadovoljstvo svih uključenih strana. Sklopljen je novi kolektivni ugovor koji će važiti naredne tri godine. Prema ovom ugovoru, radnicima i radnicama će plate biti povećavane u skladu sa projektovanom stopom inflacije; za 2017. godinu, povećanje će iznositi 2,2% plate, a za 2018. 4,5%. Iako je postignuto da se plate usklađuju sa stopom inflacije – što ranije nije bio slučaj, čime je dolazilo do situacije da cene rastu, a kupovna moć zaposlenih opada – i iako je dobijeno izvesno povećanje, ono je i dalje daleko od prvobitnog zahteva radništva da plate budu povećane sa 38.500 na 50.000 dinara bruto.

Uz to, dogovorena je isplata zaostalih bonusa, dupliranje naknade za noćni prevoz i osnivanje Komisije za tehnička merenja. Potonju će činiti članstvo sindikata i članstvo FCA Srbija, kao i tehnički stručnjaci iz sedišta kompanije. Osnivanjem dotične komisije odgovoreno je na zahtev radnika i radnica da im se obezbede bolji uslovi rada time što neće obavljati posao svojih odsutnih kolega i koleginica, a za istu platu; Fijat, naravno, ne upošljava nove radnike i radnice – štaviše, iz godine u godinu sve više ih otpušta – čime se ukupan teret rada raspodeljuje na manji broj radnika i radnica, a država za to vreme subvencijama i nizom drugih pogodnosti izlazi u susret interesima krupnog kapitala.

No, možda najinteresantnija odredba kolektivnog ugovora jeste „uzdržavanje od štrajkova tokom celog trajanja ugovora“. Iako je pravo na štrajk zakonom zagarantovano, ova odredba eksplicitan je udar na najefikasnije sredstvo borbe radnika i radnica protiv kapitalista. Uz to, iskustvo svedoči da promene u kolektivnim ugovorima najavljuju i promene u zakonskom pogledu. Imajući u vidu da je pre svega nekoliko dana kineska kompanija Hestil, koja drži smederevsku Železaru, zatražila promene Zakona o radu kojima bi se omogućilo lakše otpuštanje radnika i radnica, nije nemoguće da nas čeka još jači udar na radnička prava – koji zahteva oštar odgovor.

Greške sindikata

Izvesno je da radnici i radnice Fijata neće biti zadovoljni rezultatima pregovora. Iako izvesni ustupci jesu izvojevani, oni su mogli biti i mnogo veći, da se sa štrajkom nastavilo; u štrajku je moć radnika i radnica najveća. No, do njegovog prekida nije ni došlo odlukom radništva, već odlukom štrajkačkog odbora.

Sindikati su odigrali odsudnu ulogu u ovakvom ishodu štrajka u Fijatu. Sukob Samostalnog sindikata s Nezavisnošću bojio je odluke koje su donošene. Uprkos svim formalnim zahtevima koje ispunjava, sindikat Nezavisnost kontinuirano se opstruira u nastojanjima da postane reprezentativni sindikat. Njegovo članstvo se višestruko povećalo nakon što Samostalni sindikat Fijata nije podržao štrajk Samostalog sindikata u sestrinskoj firmi Magneti Marelli u Kragujevcu – no, uprkos tome što predstavlja najmanje trećinu štrajkača i štrajkačica, Nezavisnost nije učestvovala u pregovorima s upravom Fijata i državom. Štaviše, predsednik Nezavisnosti Zoran Stanić izbačen je iz štrajkačkog odbora kada je pozvao na nastavak, a ne na ranije predlagano „zamrzavanje“ štrajka (koje zakonski ni ne postoji kao kategorija – štrajk se samo može obustaviti).

Šta dalje: novo sindikalno vođstvo, povratak u štrajk prvom prilikom!

Da bi se ovakvo stanje promenilo, potrebno je, pre svega, smeniti aktuelne predstavnike radnika i radnica. Kolektivni pregovori u kojima ne učestvuje sindikat koji predstavlja najmanje trećinu radništva ne mogu ishoditi ispunjenjem zahteva radništva. S druge strane, kako na primeru Samostalnog sindikata vidimo, to što je neki sindikat reprezentativan i što predstavlja znatan deo radništva ne znači i da će postupati u njegovom interesu. Postajanje Nezavisnosti reprezentativnim sindikatom predstavlja važan korak, ali je još važnija činjenica da radnici i radnice nezadovoljni time kako sindikati zastupaju njihove interese mogu zahtevati – kao što je radništvo valjevskog Gorenja predlagalo – da u pregovore s poslodavcem uđu, ako treba, bez sindikalnog posredovanja.

Sledeći korak je, stoga, uz smenu sindikalnog vođstva, smena štrajkačkog odbora. Za početak, i Nezavisnost bi trebalo da ima svoje mesto i svoj glas u odboru – podsetimo se da do prekida štrajka možda ne bi došlo da je radništvo u svojoj odluci bilo podržano od strane jednog sindikata. No, najbitnije je da štrajkački odbor mora najdirektnije i bez mahinacija ispoljavati i sprovoditi volju radništva u štrajku – putem zborova štrajka.

Ishodi ovog štrajka ne treba da demotivišu radnike i radnice u njihovoj borbi za bolje uslove rada, već da ih pripreme za dalje borbe iz kojih će izvući još više. Čak i u situaciji u kojoj se štrajkački odbor oglušuje o volju radništva, postignuta su neka poboljšanja; pokazalo se da ofanzivni štrajk može da donese rezultate. Pokazalo se, takođe, da su pretnje odlaskom Fijata iz Kragujevca služile zastrašivanju i manipulaciji odlukama radnika i radnica, budući da je sklopljen kolektivni ugovor na tri godine.

Solidarna borba radnika i radnica, borba bez posustajanja pred zastrašivanjima, pretnjama i lažnim obećanjima jeste borba koju svi moramo podržati ukoliko želimo da uspe. Radništvo je pokazalo da je spremno na takvu borbu – i uskoro će to pokazati opet. Snaga štrajkača i štrajkačica u Fijatu koji su digli na noge radništvo širom Srbije bila je jasna svima, pa tako i poslodavcu i državi. Da bi borba bila uspešna, potrebno je da njeno vođstvo bude odgovorno radništvu u proizvodnji – i na nivou fabrike i na nivou republike. Ukoliko se stvore široka solidarnost, borbenost i jedinstvo u radničkom pokretu – pobede će biti naše!