Šta nećete pročitati u vestima o izborima u Francuskoj[5 min. za čitanje]

Kako tumačiti rezultate predsedničkih izbora u Francuskoj i šta to znači za radikalnu levicu širom Evrope?

Medijsko izveštavanje širom kontinenta o francuskim predsedničkim izborima vrteće se oko navodne podele Francuske između „evropljana“ i „nacionalista“, nakon što su u drugi krug izbora ušli liberal Emanuel Makron i radikalna desničarka Marin Le Pen.

Međutim, to je tipičan površinski pristup buržoaskih medija. Prava priča o francuskim izborima je sve veća polarizacija na levo i desno i sve dublja kriza političkog „ekstremnog centra“. To je situacija koja karakteriše sve veći broj zemalja u Evropi.

Naime, kada se pogleda kako su prošli izbori za dva glavna bloka u Francuskoj politici u protekloj polovini veka, vidi se da je reč o potpunom krahu. Kandidat vladajućih socijalista Benoa Amon je imao samo nešto više od 6 odsto. Kandidat katoličkog konzervatizma Fransoa Fijon je nakon velikih skandala o korupciji dobio nešto manje od 20 odsto. Zajedno su jedva prešli četvrtinu glasova – u poređenju sa više od polovine glasova 2012.

„Ekstremni centar“ će predstavljati Makron, ekstremni neoliberal koji obećava duboke napade na radnička prava. On je osvojio nešto više od 24 odsto. Zajedno, trojica kandidata ekstremnog centra nisu uspela da pređu polovinu glasova, dok su prošli put imali skoro dve trećine, ako se iz 2012. uzme u obzir da je Fransoa Bejru predstavljao sličnu politiku kao Makron ovog puta i imao 9 odsto.

Istovremeno, polarizacija na levo i desno je ogromna. Le Pen je dobila više od 22 odsto za radikalnu desnicu, nekih 5 odsto ili milion glasova više nego 2012. Radikalna levica je imala sličan rezultat. Žan Luk Melenšon je osvojio oko 19.5 odsto glasova, skoro duplo više nego 2012, a trockisti Filip Putu i Natali Arto zajedno skoro 2 odsto, za dlaku više nego 2012.

Rezultat drugog kruga je sada upitan, iako se predviđa da će „ekstremni centar“ uspeti da pobedi radikalnu desnicu. Problem je za „radikalni centar“ da je nejasno kako će uspeti da stvori novu vladajuću koaliciju na parlamentarnim izborima u junu. Socijalisti su u velikoj krizi, konzervativci podeljeni, a partije koje podržavaju Makrona dosta slabe i on je više shvaćen kao manje zlo nego kao kandidat za neku pozitivnu transformaciju.

S druge strane, radikalna levica prvi put u više decenija sada ima priliku da zameni socijaliste kao glavnu snagu koja predstavlja radništvo. Melanšonova kampanja je probudila velike nade i on je u svim istraživanjima javnog mnjenja shvaćen kao najpozitivnija ličnost od svih političara, iako to na kraju nije bilo dovoljno da ga odvede u drugu rundu.

Melanšon i Putu su obojica već izjavili da u drugom krugu neće podržati nikoga. Putu je eksplicitno pozvao na novu partiju levice, te na akciono jedinstvo protiv „bankara“ Makrona i „fašistkinje“ Le Pen. U Francuskoj je mobilizacija odozdo već velika. Na ulicama Pariza su antifašisti i antifašistkinje već ušli u sukobe sa policijom na demonstracijama protiv Le Pen.

Što budu dublji napadi na radnička prava i standard, kao i na opšti standard stanovništva, toliko će naizgled „pobedonosni“ centar biti slabiji. Velika je opasnost sada od proboja ekstremne desnice. No, kao što se vidi, ne radi se samo o njenom rastu, već o polarizaciji. Radikalna levica je takođe na nogama i može da zaustavi rast desnice.

No, za nju je veliki izazov da ne stane iza centra, misleći da će tako da pobedi desnicu. Centar je otvorio put desnici svojim napadima na radničku klasu, odanošću vladajućim krugovima i imperijalističkim ratovima, itd. Nažalost, vodeća ličnost Komunističke partije Francuske, velikog pobornika Melanšona, već je izjavila da daje podršku Makronu u drugom krugu.

Put borbe odozdo je bolji put, te jedini garant da će radnička klasa da se osvesti i stavi na čelo sve siromašnijih masa. Kako je pokazalo iskustvo Sirize, ukoliko nema mobilizacije odozdo, levi program nije garant ničega. Međunarodni kapital može da slomi partiju na vlasti. U Francuskoj je takođe to viđeno porazom levog programa tadašnjeg predsednika i socijaliste Fransoa Miterana tokom osamdesetih.

Melanšonov pokret „Nepokorena Francuska“ je okupio više od 400,000 članova i članica i milione glasova, a uz njega, postoje i druge partije radikalne levice i sekcije socijalista i socijalistkinja. On je više puta izjavljivao da neće ponoviti Ciprasove greške, te je podvlačio da nije privržen Evropskoj Uniji i da je za izlazak iz NATO-a. To je dobar početak. On otvara vrata za revolucionarnu levicu da se uključi u masovnu aktivnost koja može da uzdigne „Nepokorenu Francusku“ u pokret protiv kapitalizma kao takvog.

Marks21 je privržen takvom pristupu u Srbiji. Od svog nastanke mi smo se trudili da učestvujemo u svim većim socijalnim borbama i već nedeljama smo na ulicama većih gradova u Srbiji zajedno sa drugim nezadovoljnim stanovnicima i stanovnicama zemlje. Međutim, mi smatramo da nam je potreban politički izraz progresivnih zahteva oko kojih se protesti sazivaju: treba nam široka, radikalno leva politička partija koja će se boriti protiv političkog i ekonomskog sistema u Srbiji i protiv kapitalizma kao takvog, a ne podržavanje ovog ili onog liberalnog opozicionog kandidata u borbi protiv Vučića.

Ukoliko želite da nam pomognete u izgradnji takve strukture, javite nam se i pridružite nam se.