Sporazum sa kreditorima zarobljava SIRIZU u okvire socijal-liberalne politike[4 min. za čitanje]

Saopštenje Crvene mreže o sporazumu sa kreditorima. Crvena mreža je deo levog krila Sirize. To je krilo partije sve jače. Ono predstavlja onih 40 odsto Sirizinog vođstva koje se suprotstavilo sporazumu sa kreditorima koji su napravili Cipras i njegov tim. Levica zna da će udovoljavanje kreditorima samo doneti mizeriju radnom narodu i spremaju teren za preokret unutar Sirize i unutar Grčke. Zajedno sa drugima na levici unutar i van Sirize se bori na ulicama i radnim mestima za prekid politike dužništva, štednje i podaništva. Njihova borba je borba svih nas koji smo pod udarom kapitala. Nema mnogo vremena. Podrška Sirizi je već opala sa više od 80 odsto na nešto više od 60 odsto. Pašće još ako se ne zauzme jasan i čvrst stav. Informišemo sve simpatizere levice o stanju u Sirizi bez ulepšavanja. Dobro je da je Siriza pobedila na izborima, jer je pobeda otvorila vrata za promenu. Moramo se doduše boriti da nam ta ista vrata ne zatvori vođstvo koje je otuđeno od radnih ljudi zbog pritisaka zbog kojih se nalazi. Još nije kasno, ali vremena nema puno. Najbolja solidarnost je da gradimo levicu kod nas, protiv svih mera dužništva i štednje u Srbiji. Pridružite nam se!

Program “reformi” koji je, od strane vlade “koju predvodi Siriza”, predložio Janis Varufakis, indikativan je za pravu prirodu sporazuma izmedju vlade i kreditora u Evrogrupi: on zarobljava Sirizu u okvire socijal-liberalne politike.

Na taj način se ukida mogućnost sprovodjenja Solunskog programa i istovremeno podriva odluka doneta na osnivačkom kongresu Sirize, koja predvidja ukidanje Memoranduma i pratećih zakona, kao prvi korak ka poništavanju brutalnih mera štednje uopšte.

Konkretno:

1. U pogledu privatizacije koja čini jezgro neoliberalne strategije:

Vlada se obavezuje “da neće poništiti privatizacije koje su završene”, da će “poštovati proces u skladu sa zakonom” za tendere koji su objavljeni, a najgore od svega je što se obavezuje i za “nove slučajeve”, pribegavajući “dugogodišnjim zakupima i partnerstvu privatnog i javnog sektora”. Radi se, dakle, o generalnom prihvatanju privatizacija, što je u suprotnosti sa dugogodišnjom politikom Sirize.

2. U pogledu tržišta rada:

Krši se nedvosmislena predizborna obaveza o vraćanju najniže zarade na prethodni nivo, nezavisno od pregovora sa kreditorima. Usvaja se magloviti pojam politike “promena” (?) najniže zarade, promena o čijem će se “dosegu i tajmingu” (!) savetovati sa društvenim partnerima (!!!) i evropskim i internacionalnim institucijama (!!!) u zavisnosti od rasta proizvodnje i konkurentnosti (!!!)”

To znači da se vraćanje najniže zarade na prethodni nivo odlaže na neodredjeno vreme i, što je još gore, usvaja se potpuno nedopustiva procedura pregovora o platama i kriterujumi krajnje liberalne socijaldemokratije.

Dovodi se u pitanje vraćanje na snagu kolektivnih ugovora, s obzirom da se povezuje sa nekom “optmalnom praksom EU” (??) i izražava želja da se “iskoristi know-how OECD-a”. Podsećamo da se “know-how” ovih medjunarodnih organizacija – mada je u poslednjih 20 neoliberalne agresije kapitala bio neaktivan i nečujan – pokazao izuzetno delotvornim za postepeno rušenje radničkih prava, uz pomoć sukcesivnih “novi pametnih ideja”. U program se uključuje obaveza “postepenog novog pristupa kolektivnim ugovorima uz uspostavljanje ravnoteže (!) izmedju fleksibilnosti (!!!) i pravičnosti”. U poslednjih 20 godina flexicurity-flexi-justice, mnogi su pokušali da pronadju “ravnotežu”, ali je to uvek rezultiralo galopirajućom fleksibilnošću…

3. Na planu poreske politike:

Postepeno nestaju obaveze iz Solunskog programa u pogledu ukidanja poreza na nekretnine, takse na lož ulje, obaveze vraćanja poreske osnovice na 12.000 evra. Apsolutno ispravan cilj iskorenjivanja izbegavanja plaćanja i utaje poreza – ukoliko se ne orijentiše jasno prema kapitalu i ne poveže sa merama poreskih olakšica zaposlenih, penzionera i narodne snage – predstavlja nastavak mera štednje.

4. Kada su u pitanju banke:

Nigde se nepominje stav usvojen na Kongresu Sirize u pogledu javne kontrole, čak ni u nekoj labavijoj formi. Usvaja se stanovište o problematičnim kreditima prema kome će se “uzimati u potpunosti u obrzir dokapitalizacija (!) banaka”, pa se čak dovodi u pitanje i zabrana prodaje na licitaciji glavne rezidencije, s obzirom da se uslovljava “saradnjom sa upravama banaka i institucijama (!)”

Na sporazum zaključen u Evrogrupi i prateći program “reformi”, organizacije i članovi Sirize, Levica, radnički pokret i društveni pokreti otpora treba da nadju snage da odgovore: NE! a zatim da pokažu neposlušnost, radnički i narodni otpor sa ciljem rušenja ovih političkih obaveza u praksi.

Posebno se pred članove i organizacije Sirize postavljaju važne dužnosti – momentalni povratak politici čija su tri osnovna stuba: a) ukidanje memoranduma i pratećih zakona o merama štednje b) nikakva žrtva za evro c) radikalno-leva politika zasnovana na odlukama Kongresa i Solunskog programa.

Biće to borba, ne protiv spasa, već upravo za spas političkog programa “vlade levice”. Naime, sporazum sa Evrogrupom i preuzete obaveze, dovešće tokom perioda od naredna četiri meseca do slabljenja veza Sirize sa društvenom bazom koja je na izborima glasala za stranku. To će, zatim, otvoriti apetit domaćim i stranim protivnicima da počnu da rade na obaranju vlade. Nemamo mnogo vremena…