fblogo   twlogo   ytlogo


petak, 06 avgust 2010 16:35

Radnički otpor u Hrvatskoj: Iskustva i zadaci

  Radnička borba
Radnički otpor u Hrvatskoj: Iskustva i zadaci

U trenutku u kom se u Srbiji spremaju novi zakoni o radu i štrajku, kao i reforma penzionog sistema, treba očekivati da će se sindikati ponovo naći pod pritiskom odozgo i odozdo. Solidarnost nema zablude i ne veruje u borbenost sindikalnih birokrata. Mi smo, međutim, svesni toga da sindikati povremeno moraju da stupe u borbu pod pritiskom odozdo. Dobar primer nudi nedavno iskustvo sindikalnog organizovanja u Hrvatskoj. Tamo je tokom ove godine kampanja pet najvećih reprezentativnih sindikalnih federacija skupila 813,000 potpisa za raspisivanje referenduma protiv novog predloga zakona o radu. To je dokaz da se radnička klasa najčešće masovno orijentiše prema sindikatima kada otpočinje borbu za svoja prava. Mi kao revolucionari treba da podržavamo svaku inicijativu koja brani radna mesta, plate i penzije. Moramo, međutim, i da osposobljavamo radničku klasu da se bori nezavisno od sindikalnih vođa onda kada je oni izdaju. Zato čitaocima prenosimo članak o iskustvima i poukama sindikalnog rada hrvatske revolucionarne grupe Radnička borba tokom proleća 2010. Nažalost, tu nema materijala o kampanji protiv novog zakona o radu, ali se nadamo da će članak svejedno doprineti razvijanju nezavisnih, doslednih i borbenih inicijativa u radničkom pokretu Srbije.

U relativno kratkom vremenskom roku došlo je do naglog razbuktavanja radničkog otpora širom zemlje: radnici željezare Split započeli su svoj peti štrajk glađu zbog odvoza tisuću i pol tona željezne žice bez njihovog znanja i protivno postignutim dogovorima; radnici osječke „Pivovare“ stupili su u štrajk zbog prijetnje snižavanja plaće za 1500 kn i otpuštanja dijela radnika; zbog neizvjesne budućnosti Jadranske pivovare radnici su se pobunili i zauzeli tvornicu uz zabranu ulaska direktoru; uslijed nezadovoljstva pregovorima oko stečaja s upravom tvrtke u okviru koje posluju radnici građevinskog poduzeća „Dubrovnik“ blokirali su pristup kamenolomu Dubac; radi neisplate plaća započeo je štrajk u „Tehnodrvu“ d.o.o u Slatini; radnici KIO „Keramike Orahovica“ održali su prosvjed ispred tvornice i u centru grada; također zbog neisplate plaća nastupio je štrajk radnika „Uljanika Tesu“; u Slavonskom su brodu štrajkali radnici „Sušionice voća i povrća“ iz Vrpolja koji šest mjeseci nisu primili plaću; radnici HŽ-a održali su kraći štrajk upozorenja; radnci „Poljoprerade“ iz Hrvatskog Leskovca ušli su u štrajk i blokirali tvornicu...

Nipošto ne treba zaboraviti niti velike pobune seljaka uz blokiranje prometnica i sukobe s policijom, a bitno je skrenuti pozornost i na značajnu inicijativu radnika riječkog „Trećeg maja“ koji su u cilju zaštite ne samo svoji radnih mjesta, već i opstanka same brodograđevinarske industrije u Rijeci razradili plan B prema kojemu bi od države sami radnici dobili na upravljanje brodogradilište u roku od pet godina.

Otpor radnika prirodno počinje na njihovim radnim mjestima, te je usmjeren na ispunjavanje zahtjeva koji su u pravilu vezani uz specifične probleme određenog poduzeća – kao što su neisplata plaća, otpuštanja, zakulisne igre i neizvjesna budućnost radnika itd. Međutim, kroz specifične probleme svakog pojedinog poduzeća izražava se opća logika razvoja cjelokupne ekonomije.

Zajednički temelj svih specifičnih problema određen je obilježjima postojeće faze kapitalizma u Hrvatskoj.

Težina postojeće situacije, koja radnike pogađa prvenstveno putem poskupljenja, otpuštanja i smanjivanja plaća, proizlazi iz dvije usko povezane stvari: grabežljivosti kapitalista koji, ostvarujući profit radom drugih, u cilju očuvanja i povećanja svojih profita nastoje koliko kod je moguće smanjiti radnička prava, plaće i broj zaposlenih; te politike Vlade u interesu kapitalista, čija je orijentacija na potpunu privatizaciju i uništavanje industrije, kombinirana s imperijalističkom politikom krupnog svjetskog i europskog kapitala i anarhijom kapitalističke proizvodnje, dovela do ove situacije na makroekonomskoj razini, te koja kao odgovor na krizu predlaže mjere utemeljene na dodatnim olakšicama za kapitaliste i dodatnim opterećenjima za radnike.

Dosljedna borba za rješavanjem problema koji se pojavljuju na nivou pojedinog poduzeća prerasta njegove okvire i pretvara se, stoga, u borbu na razini cjelokupnog političkog i ekonomskog sustava.

Pred radnicima se u isto vrijeme otvara nekoliko povezanih frontova borbe i nekoliko čvrsto povezanih skupina neprijatelja, od kojih se niti jedan ne smije zanemariti. Ispravan vid strategije mora krenuti od te činjenice, kao i od jasno postavljenih ciljeva. Prije svega, smatramo da se je potrebno izboriti za zaštitu radnika u okviru svakog pojedinog poduzeća i ostvariti specifične i neposredne zahtjeve koji su svakom poduzeću od ključnog interesa – posebno naglašavajući potrebu korištenja metoda kao što su okupacije tvornica i štrajkovi.

Zatim je potrebno povezati i koordinirati otpore i borbe svih radnika na nacionalnoj razini, te ih zajedno sa savezničkim skupinama, kao što su studenti i siromašni seljaci, usmjeriti s jedne strane protiv interesa cjelokupne kapitalističke klase, a s druge strane protiv ekonomske i socijalne politike Vlade.

U tome posebno važno pitanje predstavlja i formiranje savezništva između radnika iz proizvodnih i neproizvodnih sektora, manualnih i intelektualnih radnika itd. Temelj radničke ofenzive treba činiti val blokada tvornica zajedno sa generalnim štrajkovima i masovnim prosvjedima. Osnovu koju predstavljaju akcije industrijske radničke klase potrebno je kombinirati s paraliziranjem uslužnih djelatnosti, prometa, te državnih službi.

Ekonomsku dimenziju borbe je, konačno, potrebno nadopuniti političkom usmjerenom na rušenje postojeće političke elite, stvaranjem istinske radničke partije, te uspostavom radničke vlasti.

Na svakome ćemo se od ovih koraka zadržati detaljnije, to više što je neki aktualniji u ovome trenutku, proanalizirati dosadašnja iskustva i pouke koje iz njih proizlaze, te jasno zacrtati naše stavove.

1. Borbe na radnim mjestima i njihove dosadašnje pouke

a) Uloga sindikata
Iako je Radnička borba u nizu tekstova jasno istaknula ogromnu ulogu pojavljivanja studentskih plenuma, te činjenicu kako neposredno-demokratski način organiziranja iz niza veoma bitnih razloga predstavlja model uspješnog organiziranja radnika, posebno u tvornicama u štrajku, nikada nismo zapali u krajnost ultralijevo-romantičarskog poricanja važnosti sindikata i konstatiranja kako je sindikalno organiziranje zastarjelo, te kako će u najkraćem roku radnici munjevitom brzinom početi s osnivanjem radničkih plenuma u tvornicama, čime će se stare sindikate poslati u povijest.

Događaji koje smo na početku teksta ukratko spomenuli samo su potvrdili ono što smo neprestano isticali: suočeni s krizom i potrebom organiziranja radnici će se prvenstveno okrenuti svojim tradicionalnim organizacijama – sindikatima. Cjelokupna tradicija radničkog pokreta, kao i analiza realnog stanja stvari, nije ostavljala ni najmanje sumnje da će se to i u ovome slučaju potvrditi.

Nedvosmisleno se pokazalo da su oni koji su tvrdili suprotno zamijenili objektivnu analizu stvarnosti svojim željama, emotivnim impulsima i ideološkim dogmama.

Svi na početku navedeni oblici radničkog otpora provedeni su prvenstveno putem SSSH-ovih i HUS-ovih sindikata, a sindikalni povjerenici su u njima nedvojbeno imali veliku važnost.

Sektaši svih profila su – a sektaštvo smo već jednom prilikom definirali kao praksu bavljenja socijalnim i političkim pitanjima kod koje se pojedinac ili grupa svojim stavovima i strategijom nastoje suprotstaviti (često i prikazati kao alternativa) masovnim radničkim organizacijama – svoje tvrdnje bazirali na jednostranim kritikama sindikata.

Sektaši će uvijek ukazivati na veliku birokratiziranost postojećih sindikata, velike plaće rukovodstva i njihovu čestu otuđenost od samih radnika, sklonost povezivanju viših slojeva sindikata s državom i kapitalistima, njihovu pretjeranu popustljivost, nedemokratičnost njihovog unutarnjeg ustroja itd.

Niti jedna od ovih kritika se ne može dovesti u pitanje – problem nije njezina faktička netočnost, već jednostrano naglašavanje jednih tendencija uz zanemarivanje drugih. Pretpostavka je svake takve kritike tretiranje sindikata kao nedjeljive cjeline i poistovjećivanje sindikata s njegovim rukovodstvom – a time i politike sindikata s politikom rukovodstva.

No, „niti je HUS Ozren Matijašević, niti je SSSH Ana Knežević – a isto tako ni skup njihovih tajnika, blagajnika, organizatora itd. Sindikat je radnička organizacija, osnovana od strane radnika za zaštitu njihovih neposrednih interesa; organizacija koja posjeduje određenu strukturu i složenost, koja u sebi sadržava različite, suprotstavljene tendencije i stavove: organizacija koja u slučaju SSSH-a i HUS-a obuhvaća 211 000, odnosno 50 000 radnika“ (Dosta je sektašenja želimo jedinstvo! Prema čvrstom radničko-studentskom savezu! Radnička borba).

U svakoj je analizi potrebno krenuti od dva osnovna i različita sastavna elementa sindikata: mase običnog radničkog članstva i sindikalne birokracije. Sindikat običnom radniku predstavlja jedinu organizaciju koja na bazi solidarnosti i međusobne pomoći štiti njegove interese, jamči određenu razinu neophodnih prava, te po potrebi pruža besplatnu pravnu pomoć.

U okvirima djelatnosti sindikata odvija se neprekidna borba stotina tisuća radnika. Oni koji okreću leđa sindikatima okreću leđa i ogromnoj masi sindikalno organiziranih radnika, te svakodnevnoj borbi na radnim mjestima.

U kontekstu sadašnjeg stanja stvari odbacivanje sindikalnog organiziranja u okviru masovnih sindikata može značiti samo razbijanje radničke borbe, te put prema neorganiziranosti, beznađu, te potpunom trijumfu diktature kapitala ne samo na razini društva, već i pojedinog radnog mjesta.

Birokracija se u velikom broju slučajeva, no naravno ne i automatski, može poistovjetiti sa središnjim rukovodstvima sindikata.

Ono što karakterizira birokraciju jest činjenica da u svojim rukama koncentrira procese donošenja odluka od interesa za sve radnike, da održava nedemokratičnost sindikalne strukture i pasivnost većine radnika koji bi trebali pasivno čekati i dopustiti da ih birokracija predstavlja, da njezini pripadnici imaju očigledno povlaštenu razinu plaća, te da često sami niti ne pripadaju radničkoj klasi, što znači da kod njih niti da ne postoji pretjeran interes da ju se dosljedno zastupa.

Iz navedenoga proizlazi sklonost popuštanjima, kompromiserstvu, te povezivanju s kapitalistima i političkom elitom, odnosno državom. Vidimo da birokratičnost u prvom redu podrazumijeva odnos moći i privilegija i taj se odnos uvijek manifestira i u stavovima koji se zauzimaju o nizu konkretnih pitanja.

Posebno je bitno birokratske elemente određivati na temelju konkretnih i specifičnih okolnosti, a ne pasivnom primjenom nekih mehaničkih shema. Potrebno izbjegavati svake površne, vulgarne i jednostrane ocjene prema kojima se na temelju nekoliko podataka cijeli sindikat proglašava „lošim i birokratiziranim“ ili se birokracija automatski poistovjećuje samo s jednom skupinom unutar sindikata itd.

Nedavni primjeri nas jasno uče tome koliko treba biti oprezan: sindikalni povjerenik PPDiV-a u osječkoj „Pivovari“ pristaje na najgori vid izdaje radničkih interesa u interesu kapitalista Komaka nasuprot interesa i volje većine radnika; u isto vrijeme sindikalni povjerenik PPDiV-a u „Jadranskoj pivovari“ predvodi radnike u zauzimanju tvornice i blokiranju ulaza direktoru, te poziva dalmatinske radnike na zauzimanje tvornica „koje jesu njihove“.

Postojanje za Hrvatske prilike velikog broja različitih sindikalnih središnjica i njihova razjedinjenost, koja očigledno predstavlja veliku prepreku razvoju radničkog pokreta, usko je povezana s politikom birokracije.

Nasuprot različitim destruktivnim, sektaškim i birokratskim tendencijama koje razjedinjuju radnike – bilo na osnovi pripadnosti različitim sindikatima, bilo na osnovi razlike struka – potrebno je snažno istaknuti slogan radničkog jedinstva. Radničko jedinstvo nije isprazna fraza ili puka želja već nužnost koja proizlazi iz istovjetnosti pozicije svih radnika u odnosu spram države i kapitala, te potrebe zajedničkog nastupanja u borbi za ostvarivanje zajedničkih interesa.

U skladu s onime što smo do sada rekli, način djelovanja u domeni sindikalnog organiziranja trebao bi uključivati nekoliko ključnih segmenata: potrebno je raditi na reformiranju sindikata djelovanjem iznutra, boriti se da rukovodeće pozicije preuzme najborbenija struja snažno vezana uz radnike iz baze, slabiti pozicije konzervativno-birokratskog krila, radit i na demokratizaciji odnosa i procesa odlučivanja u sindikatima, te se odlučno suprotstaviti svemu što razjedinjuje radnike po bilo kojoj osnovi – sektaštvo, šovinizam, seksizam, homofobija itd.

Borba protiv birokratskog krila sindikata se, naravno, ne može svesti na napadanja i prozivanja određenih pojedinaca, već se mora temeljiti na formiranju jasne borbene političke linije i odnosu spram niza konkretnih pitanja.

Upravo će se na sasvim konkretnim primjerima – štrajk, okupacija, organiziranje prosvjeda, pregovori u ime radnika – najbolje pokazati dosljedni ili izdajnički karakter povjerenika, predstavnika i rukovodstava i upravo će oni pružiti najsnažniji impuls nužnim promjenama – ne samo u sastavima rukovodstava i odnosima moći unutar sindikata, već i načinu sindikalnog rada.

b) Dvovlašće u okviru tvornice i neposredno-demokratski karakter radničkog upravljanja
Ako su dosadašnja iskustva naglasila veliku ulogu sindikata, ona su s druge strane, istaknula i važnost radničkog neposrednog samoorganiziranja i direktnog djelovanja, odnosno načina rada koji u svojoj logici prelaze uobičajene oblike sindikalne strukture.

Dobar primjer za to su akcije poput samoinicijativne blokade kamenoloma na Dubcu. Sasvim drugačiji oblik djelovanja imali smo prilike vidjeti kod borbe radnika splitske „Željezare“, gdje je korištena herojska, no po našem mišljenju potpuno pogrešna, metoda štrajka glađu.

Pristajanjem na metodu štrajka glađu radničkom otporu se oduzima njegov masovni karakter i borba se prenosi na leđa nekolicine krajnje samopožrtvovanih radnika.

Također, radnički otpor se time u potpunosti pasivizira – umjesto u aktivnu borbu za svoja prava uz korištenje nužnih metoda prisile i pritiska usmjerenih prema kapitalu i Vladi, radnički otpor se pretvara u mučeničko odricanje u kojemu se odnos prema kapitalu ili Vladi pokazuje sličnim odnosu nekog asketa prema božanstvu.

Nasuprot tome, ne smatramo da se rješenje nalazi u moljenju milosti od kapitalista ili Vlade i pasivnom iščekivanju, nego u otvorenoj borbi za svoja prava. Kao što smo jednom prilikom rekli u priopćenju vezanom za slučaj „Željezare“: „radnici, oni od kojih tražite milost vaši su najveći neprijatelji, te vam je stoga neće ni dati!“.

Već sam štrajk predstavlja oblik pojavljivanja jasnih proturječnosti – kapitalistički način proizvodnje, proces u funkciji proizvodnje profita, biva prekinut od strane sastavnog i neizostavnog dijela koji ulazi kapitalistički proizvodni odnos – radne snage, prilikom čega se radnici u svojim zahtjevima suprotstavljaju temeljnoj logici njegovog funkcioniranja.

Preuzimanje tvornica predstavlja značajan korak dalje u istom smjeru – ono na otvoren način propitkuje ne samo normalno odvijanje proizvodnog procesa, već i temeljne principe kapitalističkog vlasništva i na dnevni red postavlja pitanje o tome tko zapravo ima kontrolu nad tvornicom – kapitalist ili radnici.

U trenutku preuzimanja tvornice od strane radnika očito dolazi do pojave dvovlašća. Vlast kapitala počiva na principima privatnog vlasništva, na sredstvima za proizvodnju i ekonomskoj moći, te u određenom broju slučajeva postoji tendencija da se ona u materijalnom obliku ispolji kroz odrede zaštitara.

Radnička vlast u sebi sadržava princip upravlja nad proizvodnim procesom od strane samih proizvođača, a ne onih koji parazitiraju na radu drugih, a zasniva se jedino na masi samih radnika i njihovoj organiziranosti, te se u materijalnom vidu ispoljava kroz radničke straže i oblicima radničke kontrole.

Kao što vlast kapitala poprima svoj organizirani oblik u vidu uprave, potrebno je i formiranje organiziranog izraza radničke vlasti. Sindikalno organiziranje se za taj zadatak prirodno pokazuje nedostatnim – potrebno je organizirati radnike iz različitih sindikata, te u borbu uključiti i one koji nisu sindikalno organizirani, kao i na adekvatan način izraziti volju većine radnika uslijed stalno promjenjivih okolnosti.

Za razliku od dosadašnjih oblika organiziranja štrajkačkih odbora, bilo bi potrebno staviti veći naglasak upravo na sudjelovanje svih neposredno zainteresiranih radnika, uz pravo na iznošenje mišljenja i odlučivanja, kao obavezujućem aspektu radničkog upravljanja.

Veoma značajan primjer neposredno-demokratskog odlučivanja pružaju studentski plenumi prilikom blokada fakulteta koji bi trebali postati efikasan model organiziranja radnika u štrajku i prilikom preuzimanja tvornica.

Sastajući se svakodnevno te razmatrajući sva aktualna pitanja i donoseći odluke radnički savjeti bi na adekvatan način mogli izraziti volju većine radnika i onemogućiti izdaju i nedopustive kompromise na koje bi u njihovo ime mogla pristati sindikalna birokracija. Na taj način svaki radnik punopravno sudjeluje u kreiranju odluka, te ujedno za njih snosi i odgovornost.

Prirodno je da će u znatnom broju slučajeva borbeni sindikalni povjerenici imati najveći utjecaj, no oni nipošto ne bi smjeli imati bilo kakva posebna prava u odnosu na ostale članove radničkih savjeta. Upravo bi od njih trebala krenuti incijativa za formiranjem neposrednih demokratsih tijela u tvornici.

Također je prirodno da će se u svim slučajevima većih poduzeća, pogotovo zbog potrebe veoma brzog reagiranja, trebati formirati i posebno uže tijelo sastavljeno od manjeg broja ljudi – radničkih delegata, prvenstveno zaduženo za predstavljanje i rješavanje tehničkih pitanja – odgovorno radničkom savjetu i „smjenjivo od strane radničkog savjeta, te kratkog mandata“. Funkcije tog tijela bi se, dakle, uglavnom poklapale sa uobičajenim funkcijama štrajkačkih odbora.

Smatramo da je posebno bitno inzistirati na tome da to tijelo bude izabrano od svih radnika i u svakom trenutku odgovorno radničkom savjetu, da su odluke savjeta za njega obvezujuće, te da je prilikom svakog bitnog pitanja potrebno sazivanje savjeta svih radnika.

Dvovlašće u okviru tvornice u sebi obuhvaća dva nepomirljiva i proturječna principa, te u skladu s time ne može predstavljati neku stabilnu i dugotrajnu tvorbu. Jedino o konkretnim okolnostima i nizu specifičnosti određene situacije ovisi u kojoj će se mjeri ovo proturječje jasno manifestirati i hoće li dovesti i do fizičkog sukoba zaštitnika interesa kapitala s jedne strane i radnika s druge strane.

Međutim, sukob koji se cijelo vrijeme više ili manje odvija između klasnih neprijatelja ne zbiva se van svakodnevne društvene stvarnosti – u odnose između dvije suprotstavljene strane upliće se i država pomoću sudstva i represivnog aparata, koji djeluju štiteći interese kapitala.

Prilikom dugotrajnog preuzimanja tvornice sudstvo će u pravilu uvijek stati u zaštitu principa kapitalističkog privatnog vlasništva, te ako je potrebno i ovlastiti policijske snage za razbijanje radničkog upravljanja i uspostavljanje „reda“.

Klasičan primjer navedenoga imali smo prilike gledati prije nekoliko godina prilikom prekidanja okupacije tvornice „TDZ“. Na ovom je mjestu bitno istaknuti da Radnička borba ne polazi od principa pasivnog ili nenasilnog otpora, već smatra kako se za ostvarivanje cilja, u ovom slučaju radničkih zahtjeva, trebaju upotrijebiti sva nužna sredstava, pod uvjetom da ona logikom svoje upotrebe ne dovode u pitanje cilj koji nastoje ostvariti.

Takav je pristup, koji u sebi prirodno uključuje i težnju za minimaliziranjem nasilja na neophodnu razinu, suprotan kako neprihvatljivom glorificiranju nasilja, tako i smiješnom bježanju od nasilnih metoda onda kada su one nužne.

Prilikom svakog potencijalnog sukoba naroda i policije svaki bi policajac iskreno odan principima društvenih interesa trebao instinktivno prijeći na stranu naroda i u slučaju potrebe staviti svoje sposobnosti u službu sukoba s vladajućom klasom i političkom elitom.

Dobar primjer ispravnog ponašanja nedavno su nam pružili policajci iz susjedne Srbije koji su odbili nalog da interveniraju uz obrazloženje da ne žele tući gladne radnike.

S druge strane, u slučaju suprotnog ponašanja, vidljivog u nedavnoj upotrebi nasilja prema seljacima, policajac otvorenodaje do znanja da predstavlja batinaša u interesu vladajuće klase i političke elite, te kao takav postaje legitimna meta nezadovoljstva i nasilja potlačenih.

Objektivna težina radničke borbe na radnim mjestima, pojačana uplitanjem državnog aparata koji štiti kapitalističke odnose, jasno ističe potrebu širenja borbe izvan okvira poduzeća u vidu solidariziranja ostalih radnika, te studenata, nezaposlenih i umirovljenika s njezinim ciljevima.

Stoga je potrebno veliku pozornost usmjeriti na organiziranje kampanja solidarnosti i pridobivanje u najmanju ruku što šireg stanovništva istog grada za zahtjeve radnika.

Pri tome je neophodno korištenje internetske tehnologije i izdvajanje znatne količine vremena samo za taj oblik djelatnosti. Možda je najbolji uspješni primjer takvog načina djelovanja, ne tako nedavna, mobilizacija cijele Kutine oko interesa radnika „Petrokemije“ koja je kulminirala u prosvjedu u kojemu je sudjelovalo oko 10 000 ljudi, od 15 000 koliko ih ima Kutina.

Nedavni primjer predstavlja borba radnika osječke „Pivovare“ unutar koje se posegnulo za organiziranjem javnog prosvjeda pred tvornicom, solidariziranjem radnika uslužnih djelatnosti, te korištenjem mogućnosti koje nudi internet.

Međutim, čini se da potencijali koje otvara ovaj aspekt djelovanja nisu nipošto iscrpljeni – u određenom broju slučajeva bilo bi potrebno razmisliti i o formiranju odbora za provođenje kampanje solidarnosti koje bi uz radnike činili i predstavnici solidarnih studenata, ostalih skupina građana, te za to zainteresiranih organizacija, uz izbjegavanje politikantskog uplitanja buržoaskih političkih stranaka.

Ma koliko borba na radnim mjestima predstavljala najneposredniji i temeljni oblik radničkog otpora, odgovori na suštinska pitanja i dugoročno ostvarivanje osnovnih interesa proletarijata nisu mogući u njihovom okviru.

Svaki pojedinačni štrajk ili preuzimanje tvornice može završiti na dva načina: porazom radničke borbe i potpunim ili djelomičnim ispunjavanjem zahtjeva. U slučaju drugog, pozitivnog ishoda, radi se samo o tome da su privremeno riješeni neki specifični problemi.

No, kako nije uklonjen osnovni uzrok koji probleme stvara, a koji proizlazi iz globalnih društveno-ekonomskih odnosa, vrijeme sa sobom mora donijeti ponovno javljanje starih ili formiranje novih specifičnih problema.

Temeljna proturječja koja se javljaju na ovoj razini radničke borbe, ne mogu se na njoj razriješiti.

2. Naredni koraci u organiziranju radničkog otpora

a) Širenje radničkog otpora i povezivanje posebnih radničkih borbi
Osnovnu logiku narednih koraka za koje se zalažemo u veoma su jasnom obliku istaknuli borbeni sindikalni povjerenici u osječkoj „Pivovari“ i „Jadranskoj pivovari“.

Darko Andrešek, predsjednik radničkog vijeća u osječkoj „Pivovari“ je u razgovoru za Radničku borbu istaknuo: „S naše strane mogu poručiti da ćemo ustrajati u borbi za radnička prava, te bih poručio svim radnicima u Hrvatskoj da samo jedinstvom i odlučnom borbom mogu izboriti i poboljšati svoj status, te da ne čekaju kada već bude prekasno.“

A na drugom kraju zemlje, u Dalmaciji, Goran Domljanović, povjerenik Sindikata PPDIV za „Pivovaru“, je rekao: „Pozivamo radnike svih dalmatinskih tvornica koje još uvijek na jedvite jade rade, „Mljekara“, „Dalmacija vino“, „Željezara“, da urade isto što i mi, preuzmu vlast u tvornicama koje jesu njihove“.

Ove dvije izjave se ne smiju shvatiti kao neki verbalni ukras, već ih treba uzeti u obzir s punom ozbiljnošću – iako se ove dvije izjave na prvi pogled prikazuju kao jednostavne one u sebi sadrže jezgru programa narednih koraka koje treba poduzeti, a time ujedno i polazišnu točku od koje u svojim razmatranjima krećemo.

Svijest koja se u njima izražava jest ona o dubokoj povezanosti svih posebnih borbi radnika u različitim poduzećima, kao i o potrebi zajedničkog organiziranja i borbenog nastupanja.

Iako se to eksplicitno ne spominje jasno je da ta borba naprosto mora biti usmjerena protiv nekoga, odnosno protiv onih snaga kojima je održavanje postojećeg stanja stvari u interesu i koji provode politiku koja predstavlja zajednički uzrok svih specifičnih problema – poslodavaca i Vlade.

Ovi su pozivi ujedno povezani i sa shvaćanjem jedne veoma bitne činjenice: što jače širenje radničkog otpora u regiji i na nivou cijele zemlje pruža jedino sigurno jamstvo pobjede u okviru svakog pojedinog poduzeća. Oni dakle ne predstavljaju neku umjetnu, već najprirodniju težnju koja proizlazi iz čitave logike razvoja radničkog otpora.

Ostvarivanje ovih nužnih ciljeva značilo bi stvaranje masovnog i snažnog radničkog pokreta; kidanje lanaca malodušja i pasivnosti koje je do sada sapinjalo radništvo, te uzdizanje ovoga do sada umrtvljenog diva čija bi sjena izazvala valove panike kako u upravnim i nadzornim odborima, tako i u Saboru.

U trenucima u kojima se borbe u pojedinim poduzećima povezuju i niz tokova parcijalnih borbi i zahtjeva prelazi u bujicu zajedničke borbe i formiranih zajedničkih zahtjeva, dosegnuta je sasvim nova kvalitativna razina radničke borbe nakon koje više ništa ne može biti isto.

Ne treba zatvarati oči pred svom težinom problema koji se isprečuju prilikom pokušaja ostvarivanja navedenog cilja.

Glavne opasnosti prijete od: svih oblika sektaštva putem kojih se zanemaruje značaj i snaga masovnih sindikata; djelovanja sindikalne birokracije koja će s jedne strane nastojati postići smirivanje radničkog pokreta i svim snagama pokušati uvjeriti radnike u nužnost prihvaćanja nekih kompromiserskih i izdajničkih rješenja, a s druge strane će djelovati tako da razjedinjuje radnike različitih sindikata i struka; propagande kapitalista i Vlade putem državnih, a još više privatnih medija (naročito EPH-a) koji će nastojati što je moguće više diskreditirati radnički pokret, pokazati „nerazumnost“ i „neopravdanost“ zahtjeva, kao i ukazati na „lijenost hrvatskih radnika“, zatim međusobno razjediniti različite skupine radnika, te radnike od ostalih savezničkih skupina.

Borba za daljnjim razvojem radničkog pokreta je stoga nerazdvojna od ozbiljnog definiranja odnosa prema sindikatima, ozbiljnog rada na reformiranju postojećih sindikata i sukoba sa sindikalnom birokracijom; od napora usmjerenih prema stvaranju alternativne radničke mreže za informiranje nasuprot kapitalističkim medijima.

Malograđanskim optužbama za „nerazumnost zahtjeva“ najbolje će se odgovoriti pozivanjem na ogromnu razinu socijalnih razlika, te neumjerene i ni po čemu „razumne“ privilegije kapitalista i političke elite, dok će se pokušajima razbijanja radništva na argumentativno razini najbolje uzvratiti ukazivanjem na istovjetan položaj svih radnika u podčinjenom i eksploatiranom odnosu naspram kapitala i države, kao i usku povezanost različitih grana u sklopu ekonomske cjeline – koja onda povlači i usku povezanost interesa radnika tih grana.

Naša regija kao prostor perifernog kapitalizma predstavlja jedinstvenu cjelinu u strukturi europskih i svjetskih društveno-ekonomskih odnosa. Dinamika ekonomskih kretanja, a time i proturječnosti koje ona izaziva, stoga nipošto ne poštuje nacionalne granice.

Radnički otpor se ne može zaustaviti unutar granica jedne zemlje, već se mora razviti u zajednički pokret svih radnika u regiji. Njegovu osnovu čini istovremeni obračun kako s domaćim, tako i sa europskim kapitalom.

Prirodni korak dalje predstavlja zajedničko nastupanje radnika iz regije s ostalim radnicima Europe u borbi koja svoj potpuni politički i ekonomski izraz zadobiva u borbi protiv Europske unije kao imperijalističke tvorbe krupnog kapitala.

Jednako kao što preuzimanja tvornica predstavljaju pripremu i školu za buduće radničko upravljanje čitavom proizvodnjom, međunarodna radnička solidarnost predstavlja pripremu za puno ostvarivanje proleterskog internacionalizma i uspostavu internacionalne radničke vlasti na europskom i svjetskom nivou, bez koje je nemoguća izgradnja socijalizma na nacionalnom nivou.

b) Formuliranje prijelaznih zahtjeva
Povezivanje različitih borbi dovodi do potrebe formuliranja zajedničkih neposrednih zahtjeva općenitog karaktera, uz već postojeće specifične zahtjeve vezane uz problematiku svakog pojedinog poduzeća.

Ti zahtjevi moraju poći jedino od interesa i potreba radnika, bez ikakvog obaziranja na kapitalističke interese, pravilnike Europske unije, te odredbe Vlade – ukoliko se oni nalaze u opreci s radničkim interesima treba ih odbaciti i ukinuti. Iz tog razloga mjere koje su do sada predlagale sindikalne središnjice nisu zadovoljavajuće.

One su uglavnom predstavljale pro-radničke modifikacije u čvrsto zadanom postojećem neoliberalnom okviru, te se u skladu s time čak niti njihovo ispunjavanje ne može shvatiti kao sigurna garancija zaštite radničkih interesa.

Neposredni opći zahtjevi za čije se prihvaćanje od strane sindikata, te konačno i ostvarenje, zalaže Radnička borba mogu se naći u posebnom dokumentu pod nazivom Hitne mjere za zaštitu radnika i borbu protiv nezaposlenosti i siromaštva.

Prijelazni zahtjevi predstavljaju sustav socijalnih zahtjeva koji se logično razvija iz potrebe zaštite položaja radnika i poboljšanja radnih i životnih uvjeta; zahtijevajući oštar i nedvosmislen sukob s politikom i interesima kapitala i time predstavljajući jasnu probu za iskrenost i dosljednost svih onih organizacija i skupina koje se nazivaju „radničkima“ i tvrde da predstavljaju interese radnika.

Uslijed svoje logike koja polazi isključivo od potreba radnika, ispunjavanje takvih zahtjeva ujedno sa sobom povlači i potrebu radikalne promjene postojećeg društveno-ekonomskog sustava koji funkcionira u interesu kapitala.

c) Povezivanje radničke klase sa savezničkim skupinama
Radnici u svojoj borbi nisu sami, već se njihovi interesi u velikoj mjeri poklapaju s interesima u prvom redu studenata i siromašnih seljaka, ali i umirovljenika i jednog dijela sitnih obrtnika.

Kako bi se uvelike olakšala borba koja se mora voditi potrebno je da radnici za svoje zahtjeve i pod svojim vođstvom pridobiju sve skupine koje su također žrtve krize i diktature kapitala, a koje predstavljaju veliki rezervoar, doduše kaotične, revolucionarne energije.

Kapitalisti, politička elita i mediji će nastojati onemogućiti stvaranje ovog zajedničkog socijalnog fronta pod svaku cijenu – pokušat će dokazati kako se „da bi se dalo nekome od ovih skupina drugome mora oduzeti“.

Naš je odgovor veoma jasan: „neka se oduzme kapitalistima i političarima, a ne siromašnim slojevima“. Uvođenje ekstremno progresivnog oporezivanja predstavlja prvu jasnu mjeru u tom smjeru.

Najbolji način jačanja suradnje radnika s ostalim skupinama predstavlja formulacija zajedničkih zahtjeva i zajedničko nastupanje u borbi za njihovo ostvarivanje: borbe protiv svih oblika poskupljenja, za kvalitetno i potpuno besplatno zdravstvo i školstvo itd.

Prijelazne zahtjeve koji izražavaju radničke interese potrebno je stoga nadopuniti s jedne strane ovim temeljnim zajedničkim zahtjevima usmjerenima na zaštitu siromašnih i povećanje kvalitete života, a s druge strane specifičnim zahtjevima pojedinih skupina – kao npr. promjena mirovinske politike, promjena politike prema poljoprivredi, promjena obrazovnog sustava itd.

Stavovi o savezništvu radnika i studenata opširnije su prezentirani u dokumentu Radničke borbe pod nazivom Iskustva i pouke studentskih blokada.

3. Političko organiziranje radništva
Vladajuća kapitalistička klasa ostvaruje svoje političke interese putem parlamentarnih stranaka, dok parlamentarne političke stranke duguju svoj utjecaj i svoju moć krupnom kapitalu. Ekonomska i politička elita zahvaljujući simbiozi u kojoj se nalaze održavaju svoje povlaštene položaje koji se u osnovi temelje s jedne strane na eksploataciji radnika, a s druge strane na političkoj podčinjenosti većine stanovništva i postojanju prikrivene političke oligarhije.

Postojeći državni aparat predstavlja kapitalistički mehanizam za potlačivanje radnika i omogućivanje svakodnevne kapitalističke eksploatacije – pritom ne treba smesti s uma da politička elita, iako ima funkciju predstavnika vladajuće klase, zadržava određeni, premda veoma maleni, stupanj nezavisnosti u odnosu na kapitaliste.

Ono što je očito jest sljedeće: da bi ostvarila svoje neposredne zahtjeve i omogućila potpunu promjenu makroekonomske politike, kao i prebacivanje težine krize na kapitalističku klasu, radnička klasa se treba otvoreno sukobiti ne samo sa kapitalistima, već i sa političkom elitom – odnosno svim parlamentarnim strankama i politikom koju one zastupaju, a koja je otvoreno protu-radnička.

To znači da radnička borba ne može biti samo ekonomska, već da mora biti i politička – veoma važno pitanje koje dolazi na dnevni red jest ono političkog organiziranja radništva.

Temelj političkog djelovanja radnika proizlazi neposredno iz samog radničkog pokreta: iz direktno-demokratskih tijela formiranih prilikom okupacija tvornica i fakulteta, masovnih skupova itd. koja se trebaju shvatiti ne samo kao tehnička/sindikalna/studentska itd, već i kao politička tijela.

U isto je vrijeme za ostvarivanje radničkih interesa potrebno iskoristiti i mogućnosti koje pruža parlamentarno djelovanje, kako bi se zajedničkom ofenzivom s jedne strane štrajkovima, blokadama i izrazima nezadovoljstva na ulicama, a s druge strane pobjedama radničke parlamentarne platforme svrgnula politička elita, te nanijeli duboki porazi i udarci vladajućoj klasi.

Očito je da je za punu artikulaciju političkog organiziranja radništva potrebna organizacija – radnička partija – koja će povezivati sve navedene frontove borbe, okupljati radnike bez obzira na sindikate kojima pripadaju, te koja će borbu za ispunjavanje neposrednih zahtjeva, kao i borbu protiv ekonomskog i političkog potlačivanja, povezati s borbom protiv svakog potlačivanja – nacionalnog, rasnog, rodnog, seksualnog itd.

Da bi neka partija bila uistinu radnička potrebno je da zadovoljava sve navedene uvjete i da u sukobu kapitala i rada uvijek bezrezervno stoji na strani radnika i svih njihovih interesa.

Nipošto ne možemo priznati neku partiju kao radničku samo na temelju toga što se takvom (najčešće iz jeftino-populističkih razloga) naziva – jedino sigurno mjerilo predstavlja odnos prema prijelaznim zahtjevima, te nizu konkretnih pitanja (privatizacija, pristupanje imperijalističkom NATO paktu, odnos prema EU...).

Konačni cilj političkog organiziranja radništva jest obaranje političke elite putem koje se provodi vlast kapitala i uspostava radničke vlasti koja proizlazi iz neposredno-demokratskih oblika upravljanja, čije je formiranje započelo već u toku ekonomske razine borbe.

Cijeli je niz neposrednih ekonomskih i socijalnih zahtjeva, kao i nužnih političkih mjera koje su od posebnog interesa za radničku klasu, direktno usmjeren ne samo protiv neoliberalne politike, već i protiv samih temelja kapitalističkog načina proizvodnje – budući da je princip maksimalizacije profita dugoročno nespojiv s mjerama koje očito dovode do njegovog znatnog smanjivanja u korist povećanja ekonomske i političke moći radnika.

Stoga njihovo ispunjavanje na dnevni red neumoljivo postavlja pitanje revolucionarne socijalističke transformacije društva. Radnička partija koja se nalazi na razini zadatka potpunog ostvarivanja interesa radnika mora biti revolucionarna partija.

Stoga je temeljni srednjoročni cilj Radničke borbe: „stvaranje revolucionarne partije, čiji je dugoročni cilj pridobivanje, organiziranje i mobiliziranje hrvatske radničke klase, kao i svih pripadnika ostalih klasa s kojima dijeli isti cilj ukidanja kapitalizma i stvaranja socijalističkog društva za ostvarenje političkog projekta socijalističke Hrvatske u socijalističkoj Europi i svijetu“ (Programske osnove Radničke borbe).

No, izgradnja revolucionarne partije nipošto nije jednosmjeran i linearan proces, posebno ne u kontekstu okolnosti prisutnih u Hrvatskoj. Između srednjoročnog cilja i postojećeg stanja mogući su i različiti oblici prijelaznih rješenja.

To posebno vrijedi za okolnosti u kojima se sada nalazimo, kada se neprestano javlja nužnost mobilizacije najširih slojeva protiv napada kapitala i nužnost političke artikulacije interesa radništva, dok se u stvarnosti ove stvari pojavljuju, u najboljem slučaju, tek u svojim početnim oblicima.

Takvo stanje stvari zahtjeva prevazilaženje svih oblika političkog sektaštva, te ozbiljan i solidaran rad svih progresivnih snaga na ostvarivanju zajedničkih ciljeva.

Radnička borba stoga na dijalog i suradnju poziva sve pojedince i organizacije koje stoje na načelima potrebe organiziranja radničkog i studentskog otpora, posebno uz korištenje metoda štrajkova i blokada uz neposredno-demokratsko organiziranje, odbacivanja neoliberalnog modela i ostvarivanja programa zacrtanih u dokumentu Hitne mjere za zaštitu radnika i borbu protiv nezaposlenosti i siromaštva, obaranja političke elite, te načelima anti-imperijalizma i antifašizma.

Radnička borba je, također, u potpunosti otvorena prema ideji formiranja jedinstvene zajedničke organizacije koja počiva na navedenim principima.

www.radnickaborba.org

Pročitano 67181 puta

1 komentar

  • Link prema komentaru četvrtak, 09 maj 2013 10:02 komentarisao/la Clavier Raymond

    De nouvelles calomnies policières dans le mouvement ouvrier : les faits

    Le 10 septembre 2012 le site de l’organisation « radnička borba » mettait en ligne un article de Radoslav Pavlović « Vive la lutte des travailleurs et des jeunes albanais! » http://www.radnickaborba.org/2012/09/10/zivjela-borba-albanskih-radnika-i-omladine/
    Le lendemain, Pavluško Imširović est le premier à commenter cet article. D’entrée, il présente Radoslav Pavlović comme un menteur, un intriguant qui essaye de se présenter comme un militant ouvrier alors qu’il n’est, en fait, qu’un petit patron fabriquant des meubles de luxe en France et en Serbie à Kovacevac près de Mladenovac.

    Pavluško Imširović poursuit ainsi : « Pavlović essaye de toutes ses forces de ré-infiltrer le mouvement trotskiste yougoslave … Pavlović est le seul ancien membre de la section parisienne du groupe trotskiste clandestin qui fut découvert par l’UDBA (en collaboration avec le KGB) en 1971 ; il n’a jamais eu aucun problème avec la police yougoslave et il a toujours pu se déplacer librement entre la Yougoslavie et la France même quand la police arrêtait et emprisonnait tous les autres membres du groupe et tous ceux qui ils étaient en contact. En fait, après mon arrestation en 1972 et l’éclatement du groupe de la section parisienne qui fut directement provoqué par Pavlović avec l'aide de « sa » police-politique et de son mentor Balazs Nagy (alias Michel Varga), …, il s’en est retourné au pays pour chanter à la police de Tito tout ce qu'il savait au sujet de la composition du groupe et de ses activités. Heureusement, il ne connaissait que les noms des membres de la section parisienne et que mon nom …. Bien que la police ait une liste de nom, et alors que son appartenance au groupe était connue, Pavlović est le seul à n’avoir jamais été questionné ou poursuivi par la police. C’est ainsi que la police surveille et protège ses indicateurs. »

    Dès le 13 septembre Pavluško Imširović reprend pour la première fois publiquement les calomnies de l’OCI de Lambert-Just-Broué : « Radoslav Pavlović est un envoyé de Balazs Nagy (alias Michel Varga), un provocateur et un agent double de la CIA et le KGB ».
    Le 15 septembre il réitère ses accusations : « Balazs Nagy agent double notoire de la CIA et du KGB ». A nouveau le 15 septembre : « La brochure « Provocation dans IV° Internationale » fournit des preuves irréfutables de la coopération de Balazs Nagy avec la CIA et le KGB ». Et toujours le 15 septembre : « Petit provocateur de la police UDBA, boyscout et pique-assiette de la CIA et du KGB agent de Balazs Nagy, Radoslav Pavlović est un voleur qui effrontément vole ce que d'autres traduisent … »
    Le 19 septembre : « Jusqu’ici, les faits démasquent qu’un seul agent double de la CIA et du KGB - Balázs Nagy - et seulement une petite balance couvée par l’UDBA, Radoslav Pavlović …. ».
    Le 24 septembre : « le vieux provocateur, informateur de la police et voleur, Radoslav Pavlović … »

    Ces calomnies sont dans les commentaires des articles ou dans la communication suivants :
    • « Vive la lutte des travailleurs et des jeunes albanais! » http://www.radnickaborba.org/2012/09/10/zivjela-borba-albanskih-radnika-i-omladine/
    • « Hrvatski “trockisti” sa Udbinim doušnikom zajedno protiv trockizma » (« Les « trotskystes » Croates et l’informateur …. ensembles contre le trotskisme »).
    http://pavlusko.wordpress.com/2012/09/24/hrvatski-trockisti-sa-udbinim-dousnikom-zajedno-protiv-trockizma/
    • « KVAZI TROCKISTI PROTIV PAVLUŠKA IMŠIROVIĆA – Prepiska na hrvatskoj “Radničkoj borbi” » (Des Trotskystes quasiment contre Pavluško Imširović - Communication au sujet du « radnička borba » croate). http://izbris-blog.blogspot.com/2012/09/kvazi-trockisti-protiv-pavluska_24.html).



    Contre les calomnies policières dans le mouvement ouvrier !


    Nous, soussignés, condamnons dans les termes les plus forts possibles les calomnies policières contre le trotskiste serbe Radoslav Pavlović et le trotskyste hongrois Balazs Nagy (Michel Varga), qui ont récemment été publiées par Pavluško Imširović et ont circulé dans les milieux de gauche en Serbie, en Croatie et ailleurs.

    Plus précisément, Imširović a déclaré que Nagy est « un agent double de la CIA et du KGB » et que Pavlović est « un provocateur de la police UDBA » et « un pique-assiette de la CIA et du KGB ».
    Bien que les accusations d’Imširović sont les plus graves qui pourraient être portées contre toute personne impliquée dans le mouvement ouvrier, ni lui, ni personne d'autre, n'a jamais fourni aucune preuve pour les soutenir.

    De telles accusations infondées ont d'abord été portées contre Balazs Nagy et ses camarades au début des années 1970, par l'Organisation communiste internationaliste (OCI) en France, avec qui ils se sont affrontés politiquement. Malgré l'énorme quantité d'informations qui est venu dans le domaine public dans le bloc postsoviétique dans les vingt dernières années sur l'activité de la police contre le mouvement ouvrier, les preuves contre Nagy restent - telles qu'elles étaient dans les années 1970 - inexistantes.

    Cet appel est lancé par des militants ouvriers qui ont milité dans le passé avec Nagy et Pavlović, certains parmi nous ont été victimes de ces calomnies. Les signataires de cet appel, qui partagent ou ne partagent pas aujourd’hui les options politiques de Nagy et de Pavlović, se souviennent combien il était difficile, dans le passé, pour les trotskystes et les autres dissidents de faire face à de telles accusations qui furent au départ lancées par la bureaucratie soviétique ou par différents services de sécurité. Répéter ces accusations aujourd’hui, c'est rendre un très mauvais service aux jeunes générations.

    Nous demandons à tous ceux qui dans le mouvement ouvrier luttent pour un meilleur monde de se joindre à nous en déplorant et condamnant ces calomnies et en appelant Imširović, et ceux qui ont répété ces calomnies, à les retirer, sinon ils avancent sur le terrain du stalinisme, et se situent à l'extérieur du mouvement ouvrier.

    Le 3 mai 2013

    • Clavier Raymond ; Janos Borovi ; Cliff Slaughter; Núria et Jonas Nilsson ; Elise Languin ; Simon Pirani ;

Ostavi komentar

Polja obeležena zvezdicom je obavezno popuniti. Po potrebi možete koristiti i bazične HTML kodove. Komentari se moderišu tako da neće biti odmah dostupni. Desničarske komentare ni ne objavljujemo. Ovo je platforma za diskusiju i organizovanje levice, tako da apelujemo na drugarski ton u diskusijama.

Prijavi se na mejling listu

Društvo POLITIKA i ekonomija

Intervju

Kostas Lapavicas: EU nije moguće reformisati

Prenosimo intervju sa Kostasom Lapavicasom objavljen na portalu Prometej.ba. Kostas Lapavicas (1961, Solun) grčki je mar...

Intervju

Džozef Čunara: Oprezni optimizam levice u Britaniji

Na ovogodišnjem Marx is’ Muss kongresu u Berlinu, razgovarali smo sa britanskim socijalistom Džozefom Čunarom, autor...

Radnička borba

Iz arhive - Sindikalni pokret u Srbiji danas: Šta nam je činiti?

Odlučili smo da objavimo ovaj članak iz naše arhive - tačnije iz prva dva broja našeg lista Solidarnost objavljene r...

POKRET Teorija i istorija

Istorija

Mase ulaze u istoriju: uvod u Trockijevu Istoriju Ruske revolucije

Povodom stogodišnjice Ruske revolucije, započinjemo s novim feljtonom. Svakog četvrtka objavljivaćemo prevode tekstova p...

Istorija

Proglas Aleksandre Kolontaj

Povodom stogodišnjice Ruske revolucije, započinjemo s novim feljtonom. Svakog četvrtka objavljivaćemo prevode tekstova p...

Teorija

Lenjinova „Država i revolucija“

Povodom stogodišnjice Ruske revolucije, započinjemo s novim feljtonom. Svakog četvrtka objavljivaćemo prevode tekstova p...

Nauka, kultura i umetnost

Marks21 | Solidarnost 2017. Podstičemo preuzimanje i korišćenje materijala koji se nalazi na sajtu, osim u komercijalne svrhe.