Šta (ne) donose predsednički izbori 2017?[5 min. za čitanje]

Prvim u nizu tekstova koje ćemo objavljivati i prenositi u okviru rubrike posvećene ovogodišnjim predsedničkim izborima pravimo kratak osvrt na aktuelnu (jednim delom i poduže aktuelnu) političku scenu, novitete koji isplivavaju i one koji bi tek mogli i na njihove potencijale da zaokrenu političku putanju u Srbiji.

Predsednički izbori u Srbiji, najavljeni za april, sve su bliži. Lista kandidatkinja i kandidata maltene svakodnevno se dopunjuje, a političku scenu potresaju turbulencije nalik onim avionskim iz promo-spota Aleksandra Vučića – odlazećeg premijera, dolazećeg predsednika? Šta to novo donose ovogodišnji izbori?

Donose, uz niz starih i dobro poznatih, i nekoliko novih i srazmerno nepoznatijih lica koja bi mogla biti značajna za predsedničku trku. Nakon dve dramatične nedelje previranja unutar Srpske napredne stranke, sigurno je da će njihov predsednički kandidat biti Aleksandar Vučić. Uprkos svim zaglađivanjima koja su usledila za vešću o navodnoj kandidaturi Tomislava Nikolića naporedo sa Vučićem – od prvih komentara Zorane Mihajlović o nepoljuljanosti partije nezavisno od, po njenim rečima, ne baš mudrog Nikolićevog poteza, do preksinoćnjeg gostovanja Nikolića u političkoj emisiji „Upitnik“ i pomirljivog isticanja jedinstvenosti partijske linije i ciljeva – čini se izvesnim da je aktuelna vlast u krizi. Kriza je jednim delom unutrašnja, uslovljena strateškim razmimoilaženjima Vučića i Nikolića, a drugim delom potiče spolja: što od opozicionih kandidata/kinja, što od naroda sve nezadovoljnijeg životom u Srbiji.

O opoziciji kao jedinstvenoj i dalje se ne može govoriti, i u tom pogledu je situacija slična onoj pred prošlogodišnje parlamentarne izbore. Novitet predstavljaju kandidature Vuka Jeremića i Saše Jankovića kao predstavnika tzv. građanske Srbije – vetar u leđa ovim kandidatima, posebno Jankoviću, dali su i građanski protesti koji se od maja prošle godine manje-više kontinuirano održavaju u organizaciji Inicijative „Ne da(vi)mo Beograd“, u prvom redu kao reakcija na rušenje objekata u Hercegovačkoj ulici dirigovano od strane gradonačelnika Beograda Siniše Malog.

U odnosu na maj prošle godine, situacija se izmenila utoliko što je Mali zvanično razotkriven kao odgovoran za rušenja u Savamali, te je Vučić, zarad očuvanja vlastitog poljuljanog političkog ugleda, najavio njegovu neizbežnu smenu. Koliko promene sobom nose pomenuti građanski kandidati ostaje, pak, upitno. Predsednički izbori i više nego parlamentarni u prvi plan ističu okrenutost ličnostima – ne programima – kao stožerima politike. Jankovićevi programski napori još se kreću isključivo u okvirima pozivanja na Ustav, dok Jeremićev vrvi od dobrano opštemestaških kritika aktuelne vlasti i nedovoljno konkretizovanih obećanja alternativnih političkih putanja; Janković svoj kredibilitet crpe na osnovu pređašnje funkcije zaštitnika građana, Jeremić na osnovu funkcije predsednika Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, a obojica na bazi snažnog narativa o pravnoj državi, građanskoj Srbiji – doduše, Srbiji na istom onom neoliberalnom putu kojim je upravlja i aktuelna vlast.

Dva istaknuta kandidata opozicije izgledno će podeliti biračko telo koje nije SNS-ovsko. Pojedini članovi opozicije lamentiraju nad razjedinjenošću, sugerišući dogovor o zajedničkom opozicionom kandidatu, dok pojedini drugi ili najavljuju mogućnost svoje kandidature (ukoliko zajednički kandidat izostane) – poput Saše Radulovića iz pokreta „Dosta je bilo“, ili su već znani kao predsednički kandidati – poput Boška Obradovića iz Dveri, ili jošte ćute, čekajući rasplet.

Ni SNS-ovsko biračko telo nije lišeno svojih dvostrukosti. Koliko je tragično-farsični duel Nikolića i Vučića mogao da rezultira dodatnom podrškom Vučiću kao „pozitivnom junaku“ SNS-ovske sage, toliko je mogao da proizvede i suprotan efekat: opredeljivanje za prorusku, nikolićevsku političku varijantu – a, kako Nikolić neće biti predsednički kandidat, biračko telo moglo bi se privoleti ovih dana često navođenom „izdatom političkom ocu“ obojice napredno preobraćenih radikala: Vojislavu Šešelju.

U susret izborima, otvaramo novu rubriku u okviru koje ćemo komentarisati dnevnopolitička događanja, podrobnije analizirati pojedinačne kandidate /kinje i njihove politike, te prenositi teorijske tekstove na temu elektoralizma, kao i intervjue sa značajnim političkim akterkama i akterima na srbijanskoj i regionalnoj sceni.

I kroz ovu rubriku nastojaćemo da zajednički promišljamo i utiremo put izgradnji političke alternative u Srbiji. Jedna od retkih pozitivnih posledica pod aktuelnom vlašću jeste što je pokrenula talas protesta – talas razbuđenih nezadovoljstava koja su u hiljadama i desetinama hiljada koračala najpresudnijom političkom arenom: ulicom. Protesti Inicijative „Ne da(vi)mo Beograd“ najmasovniji su još od Petog oktobra. U Nišu su protesti Udruženog pokreta slobodnih stanara doveli do pojeftinjenja grejanja. U Novom Sadu, studentkinje i studenti tamošnjeg Studentskog pokreta, izloženi sve jačim udarima potržišnjavanja visokoobrazovne sfere, protestovali su rame uz rame s članicama i članovima Pokreta „Podrži RTV“ protiv politički motivisane smene novinarki i novinara javnog medijskog servisa.

Da bi se na ulicama izborila politička alternativa, potrebno je uvezati borbe i jasno imenovati uzročnik postojećeg stanja. Uzročnik nije samo Vučić, niti SNS-ovska vlast; ipak, oni su dosad najdosledniji poslušnici u službi neoliberalnog kursa Srbije. Dok god se ma koja i ma čija vlast bude držala ovog kursa, Srbija će ostajati dužničkom ekonomijom, sa svim pratećim posledicama: suženim kanalima slobodnog i javnog medijskog delovanja; sve skupljim i nedostupnijim obrazovanjem; sve obimnijim privatizacijama… i brojnim drugim, a koje će najviše pogađati one najuniženije, najsiromašnije, najnezaštićenije.

Na ulicama, politička borba može prevazići elektoralna i sva druga ograničenja, ukoliko bude oblikovala alternativu za najšire i najugroženije slojeve, alternativu bespoštednom neoliberalnom kursu: socijalističku alternativu.