Samoorganizovan narod gradi zaštitni nasip na obodu Savamale, jednog od najsiromašnijih beogradskih naselja

Srbija pod vodom: narodna solidarnost protiv nepogoda i profiterstva[7 min. za čitanje]

Stanje u Srbiji je i danas kritično. Oko Šapca, Sremske Mitrovice i Obrenovca se vode bitke da se spasu ljudi, gradovi i okolina. U Krupnju je 200 kuća sravnjeno sa zemljom. Mnogi su na sopstvenoj koži iskusili nestašice struje i vode, širi se panika o navodnom zagađenju i bolestima, javljaju se špekulantstvo, profiterstvo i kriminal. Ljudi umiru. Odgovornost za sve leži sa nemarnim vlastima, koje iz sata u sat dokazuju svoju nesposobnost.

Vlast je odgovorna za potop!

Vučićeva izjava da „niko ne može da pobedi vodu i vatru” i da je „najvažnije da sačuvamo ljudske živote” je izbegavanje odgovornosti. Međutim, danima pre nego što je počelo nevreme, znalo se da će za ta tri dana pasti više kiše nego što bi inače palo za dva meseca. Zbog obilnih padavina moglo se očekivati da će doći do poplava. Ipak, jasno je iz svega što vidimo da se vlasti nisu spremile za ovu katastrofu.

U proteklim danima je širom zemlje nastao haos. Jedino dobrovoljna solidarna aktivnost stanovnica i stanovnika Srbije sprečava još dublju katastrofu. Samoorganizacija naroda je ogromna. Razne dobrovoljne grupe, sindikati i drugi organizuju izgradnju odbrambenih nasipa, snabdevaju namirnicama žrtve, pomažu da se ljudi izbave iz nevolje. Često ima više dobrovoljaca nego što može da se transportuje. Čak i kada stignu na lice mesta, dobrovoljci se suočavaju sa nedostatkom instrukcija šta treba da rade. Nemaju načina da pomognu koliko bi mogli, zbog neorganizovanosti vlasti.

Usled ovog vakuuma koji je stvorila nemarnost vlasti rađaju se i snage haosa. Špekulanti prodaju hleb za 200 dinara i ne daju prevozna sredstva za spasilačke aktivnosti, dok bande i oportunisti upadaju u napuštene kuće i pljačkaju. Ta sebičnost i nehumanost samo su vrhunac već postojećeg sistema koji privileguje privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, a u ovom slučaju sredstvima za puko preživljavanje. Kakva suprotnost između solidarnosti običnog naroda i sebičnosti sitnoposednika, vlasnika i profitera na ljudskoj bedi!

Zato je svaka tvrdnja Vučića i njegovih ministara da država nije mogla bolje da se snađe za ovih nekoliko dana degutantna laž. Oni čak uživaju u letovima helikopterom ili udarcima protiv špekulanata, jer se nadaju, poput običnih profitera, da će u ovoj opštoj katastrofi tako da izvuku sitnu dobit, tj. da će da dignu sebi rejting. Njihove kuće ne tonu, njihovi rođaci su zbrinuti, njihovi milioni dinara su na sigurnom. Istovremeno, oni pozivaju napaćeni narod u pomoć, tako eksploatišući najbolje instinkte naroda kako bi izbegli katastrofu koju su mogli ranije da spreče.

Budžetska štednja sprečava oporavak zemlje!

Nažalost, užasne posledice ove tekuće katastrofe još dugo će da nas prate, danima, mesecima i godinama. Još nekoliko dana ćemo braniti gradove i sela, infrastrukturu i njive. Nakon toga ćemo morati da sahranimo voljene, sprečimo izbijanje bolesti, popravimo materijalnu i socijalnu štetu, vratimo ljude kućama, pomognemo svima koji su izgubili nekoga, nešto ili sve.

Ko će za sve to da plati, kada Srbija već tone u dugovima a vlasti prete strogom štednjom u javnom sektoru? Kako će biti moguće napraviti zaokret pri ulaganju u bolju infrastrukturu koja može da spasava živote, ako se nastavi sa istom politikom zaduživanja i štednje koja je sprečila da se korito Save kod Šapca očisti još od raspada SFRJ?

Kako radnice i radnici u javnom sektoru da pomognu većem broju ljudi, žrtvama ove katastrofe, kada će ih biti manje i primaće manje plate? Kako studentkinje i studenti da daju ispite dok im je zavičaj pod vodom i njiva bez ploda? Kako ljudi, na prvom mestu penzioneri, da prebrode zimu kada nemaju novca i kada cena hrane raste usled sve većeg uvoza prehrambenih proizvoda?

Vlast koja predsedava ovom katastrofom nema odgovore na ova pitanja. Njena jedina strategija je da nastavi da se poziva na narodnu žrtvu i da predstavlja situaciju kao nasleđenu i nepromenljivu. U tome će joj, naravno, pomoći Srpska pravoslavna crkva, čiji Patrijarh ne traži razloge za ovu situaciju ni u čoveku, pa čak ni u prirodi, već u nebeskoj opomeni zbog Parade ponosa! Svako ko se protivi gubitku svog posla, smanjenju plate, suženim uslugama javnog sektora, ili višim cenama biće predstavljan kao sebičnjak, kao kukavica koja odbija da pomogne žrtvama katastrofe i prihvati nebeske opomene!

To se ne sme dozvoliti. Srbija trenutno prati primer Sjedinjenih Američkih Država u načinu na koji se ophodi prema klimatskim promenama: ignoriše ih. Treba samo da se setimo kako je Amerika reagovala na potop i uništenje Nju Orleansa 2005. godine, pod vodama uragana Katrina, da bismo znali da ne treba nastaviti tim putem. Tada je umrlo 2,000 ljudi, mahom najsiromašnijih. Inače je 2004. uragan sličan onome koji je pogodio Nju Orleans udario i siromašnu Kubu. Vlast je tamo evakuisala dva miliona ljudi i nije bilo gubitka nijednog života. Mi još treba da izbrojimo broj beživotnih tela, ali nema sumnje da će i kod nas biti potvrđeno da su najmarginalnije socijalne grupe najviše stradale.

Narodna solidarnost i samoorganizacija su put iz krize!

Klasno je pitanje ko živi, a ko umire. Zato je pitanje života ili smrti kako da se radništvo i siromašni širom Srbije suoče sa izazovima koji nas čekaju. Samoorganizacija naroda i solidarnost organizacija koje su sprečile da nemarnost vlasti preraste u potpunu propast naših sugrađana/ki i zemlje je inspiracija i primer kako se može drugačije proći kroz teški period koji nam predstoji. Umesto da se oslanjamo na nesposobne vlasti, potrebno je da se u narednom periodu organizovano odupremo pokušaju države i poslodavaca da prebace teret žrtve na sve nas. Vreme je da im se kaže da prekinu da profitiraju na nama i da oni plate za krizu u kojoj se nalazi zemlja. Vreme da im oduzmemo moć da nam sužavaju pravo na samoorganizovanje.

Vlasti više nemaju moralno pravo da traže žrtvu i na svakom ćošku ih treba podsećati na to. Situacija u kojoj se nalazimo je takva da je sada narod postao glavna opozicija. Ostale parlamentarne partije ćute, jer su i same bile na vlasti u prethodnom periodu i nisu ulagale u infrastrukturu koja je mogla ovakvu katastrofu da predupredi. Uostalom, uplašene su i da pisnu protiv Vučića. Narod toga ne treba da se plaši. Mi smo pokazali da smo moralno nadmoćniji i u svakom vidu efikasniji od države. Solidarnost, nesebičnost, odlučnost i hrabrost narodnih masa pokazuju da je moguće prevazići sebičnost i otuđenost života u kapitalizmu.

Sindikati i druge organizacije, poput Levog samita Srbije, zajedničkog fronta par desetina radničkih i levičarskih kolektiva širom zemlje, su stalni izraz i forma solidarnosti koja preživljava čak i u kapitalističkoj svakodnevici. One imaju veliku odgovornost da u narednim danima, nedeljama, mesecima i godinama održe duh i širinu ove narodne mobilizacije i da ojačaju političku svest naroda u borbi protiv posledica kako klimatskih nepogoda, tako i kriminalne nemarnosti i profiterskog ponašanja političke elite. Ko od privatnika neće da plati za oporavak zemlje, treba da bude izložen zapleni imovine i kapitala, koji bi se stavili na raspolaganje društvu. To je ključna lekcija ovih dešavanja.

Treba, doduše, videti i širu sliku. Vlasti su mogle ovu krizu da saniraju, ali za ovako kratko vreme nisu mogle da spreče klimatske promene, koje su rezultat globalnih emisija štetnih gasova u atmosferi. Usled trke za profitom i nekontrolisanog rasta industrije u kapitalizmu, ne vodi se računa o propratnim posledicama na čoveka i njegovu okolinu. Porast temperature dovodi do ekstremnih promena u vremenskim prilikama širom sveta. Zato je potrebno da svaki pokret protiv efekata klimatskih promena sarađuje na međunarodnom planu, da teži lokalnim i globalnim promenama koje bi ljudske i ekološke potrebe stavile iznad profita. Te promene se zovu socijalizam. Dugujemo žrtvama, individualnim i kolektivnim, da se za njega borimo.