Obnavljanje levice u Južnoj Africi[21 min. za čitanje]

Rast novih, levih partija ne dešava se samo u Evropi. Nedavno je u Južnoj Africi započet novi pokret za socijalizam, predvođen masovnim sindikalnim pokretom. Marks21 je članica Levog Samita Srbije, koji teži da se pridruži svetskom trendu ukrupnjavanja borbene levice. Zato smatramo da je svako iskustvo u izgradnji takvih organizacija dragoceno za naše čitaoce. Marko Jovanović prevodi članak Bendžamina Fogela iz onlajn časopisa Jacobin o izazovima pred južnoafričkom levicom. Preporučeno čitanje za sve, pogotovo radnice i radnike u sindikatima.

Ponovno oživljeni sindikalni pokret u Južnoj Africi mogao bi da predstavlja izazov ANC-u sa leve pozicije.

U ranim časovima subote 8. novembra, posle šesnaestočasovnog sastanka najveće federacije sindikata u Južnoj Africi, centralni izvršni komitet Kongresa južnoafričkih sindikata (COSATU) izglasao je izbacivanje najveće, najsnažnije i najradikalnije podružnice Nacionalnog saveza metalskih radnika Južne Afike (NUMSA).

NUMSA broji članstvo od oko 350 000, ali, kada se tu ubroje i sedam podružnica koje su napustile COSATU u znak protesta, federacija je izgubila oko 750 000 članova. Ovi sindikati zahtevaju da COSATU održi specijalni nacionalni kongres na kojem bi se smenilo rukovodstvo COSATU-a koje dolazi iz ANC-a.

Zvanični stav ANC-a, partije koja je izvela zemlju iz aparthejda, jeste da je izbacivanje NUMSA-e tragedija koja će oslabiti „ tripartitni savez“ – decenijama star pakt između Južnoafričke komunističke partije (SACP), vladajućeg ANC-a i COSATU-a. Nasuprot tome, SACP nije krila zadovoljstvo zbog čistke. Rečima njenog generalnog sekretara Blejda Nzimandea: „Ako držite leš u kući i ne sahranjujete ga, istruliće i usmrdeće se.“

Južnoafrički mediji, kada ne ispisuju sentimentalne eulogije o smrti tripartitnog saveza i COSATU-a, skoncentrisali su se na izborne izglede buduće radničke partije predvođene NUMSA-om koja će nastati po ugledu na Radničku partiju Brazila (PT) kao i na političku budućnost Zvelenzime Vavija, lidera COSATU-a, i ključnog saveznika NUMSA-e. Ništa od ovoga, doduše, nije bitno u pokušaju da damo obrise političkih implikacija odstranjivanja NUMSA-e iz COSATU-a. Da sročimo drugačije, da li bi oživljeni sindikalni pokret mogao da iznedri ozbiljnu levu opoziciju ANC-u?

Mere štednje pod ANC-om

Prvi i najbitniji detalj koji nedostaje diskusiji jeste da ANC namerava da sprovede novi režim mera štednje i ubrzani raspad COSATU-a znači da je organizacija koja bi trebalo da bude kadra da vodi pokret protiv mera štednje nije sposobna da vodi političku bitku protiv ANC-a.

Istaknute medijske ličnosti, naravno, ne usuđuju se, ili prosto iz neznanja, da nazovu vladine planove merama štednje; umesto toga nude apologetiku: „ne možemo da trošimo novac koji nemamo .“ Desnica je, sa druge strane, oduševljena prilikom da konačno uništi sindikate.

Od izbora u maju, ministri iz redova ANC davali su nagoveštaje budućih rezova u vidu napada na „kulturu očekivanja pomoći“ koja je navodno raširena među siromašnim crnim stanovništvom, koje, kako nam to kažu, očekuje „nešto za ništa“ kroz obezbeđivanje državnih stanova i socijalne pomoći. Ovakva retorika je dugo bila deo južnoafričke politike i ANC ju je koristio za vreme bivšeg predsednika Tabo Mbekija kao i najveća opoziciona partija Demokratska alijansa.

Međutim, desničarski diskurs se vratio na scenu odskora. U oktobru predsednik Jakob Zuma je rekao: „Ako grešim, dođite i recite mi koja zemlja je uradila toliko kao mi. Kada smo se oslobodili rekli smo da će naš glavni cilj biti da rešimo probleme siromašnih. Ni u jednoj zemlji sveta niste mogli da vidite da vlada daje ljudima kuće besplatno zato što su siromašni.“

Manje od nedelju dana kasnije ministarka za stambena pitanja Lindive Sisulu je izjavila: „Ne znam za zemlju koja daje besplatne stanove mladim ljudima. Besplatno stanovanje biće stvar prošlosti za par godina. (Mladi ljudi) nisu izgubili ništa (zbog aparthejda). Ako to nije dovoljno jasno – niko (od njih) neće dobiti besplatan stan od mene dok sam živ.“

Nasuprot ovim izjavama, radnici teško da su prosperirali pod vlašću ANC-a, kako to ekonomista Nial Redi ističe:

„Ne postoji bolji pokazatelj poraza koji su radnici pretrpeli u proteklih 20 godina demokratske vlasti od dijagrama koji bi pokazao kretanje procenata realnih nadnica. Većina radnika nije iskusila poboljšanje (ili je doživela pogoršanje) zbog prilagođavanja plata stopama inflacije. U toku 1997. polovina radnika u privredi je zarađivala R3274 mesečno (po cenama iz 2011.); u 2011. ova cifra je iznosila R3028.“

Obećavajući da će njegova vlada kao prioritet imati interese radnika, Zuma je najavljivao levi zaokret ANC-a kada je došao na vlast pre pola decenije. Tokom njegovog mandata se, umesto toga, desio masakr radnica i radnika u Marikani, podela najveće federacije sindikata u zemlji kao i stalna degeneracija nacionalnog pokreta oslobođenja. Moćne frakcije unutar Zumine administracije planiraju sada napad na ionako krhki sistem socijalne sigurnosti i možda će uspeti da unazade značajno prava radnika u skorijoj budućnosti.

COSATU je, do skora, insistirao da će drugi Zumin mandat biti svedok takozvanog „Lula momenta“, aludirajući na levi zaokret unutar PT tokom drugog mandata bivšeg predsednika Brazila Luiza Injacija Lule da Silve. Ovo je oduvek bio proizvod puke mašte. Umesto toga imamo početak još jednog pokušaja da se uništi ono što je ostalo od nekad moćnog sindikalnog pokreta.

Strateška dilema za radničku partiju

Prioritet NUMSA-e u ovoj situaciji mora biti oživljavanje sindikalnog pokreta. Zamenik generalnog sekretara NUMSA-e Karl Kloete izložio je opcije ovako: „Da li nastavljamo unutar COSATU-a pokušaj da pridobijemo COSATU ili je došlo vreme da zatvorimo radnju, povučemo crtu u pesku i krenemo sa formiranjem nove, nezavisne, militantne, demokratske federacije pod kontrolom radnika?“

Teško je verovati da će sindikat metalskih radnika moći da prokrči svoj put nazad u COSATU i bilo koji legalni pokušaj da se to uradi verovatno neće biti uspešan. Iako vođstvo COSATU-a pokušava da spreči podele, čini se da je izlazak NUMSA-e završena priča.

Protivnici izbacivanja ne treba da dignu ruke od svega. Mogu da formiraju novu federaciju sindikata koja će odslikavati početni duh COSATU-a, sada pod drugim imenom. Ovakav potez bi se suočio sa strateškim poteškoćama. Pobunjeni sindikati bi prvo morali da formiraju odgovor na rastuću prekarizaciju u ekonomiji Južne Afrike i pomeranje fokusa borbe (od radnog mesta do šire zajednice).

Još jedna prepreka: mnogi južnoafrički sindikati imaju autoritarno vođstvo koje udovoljava prohtevima ANC iz oportunističkih materijalnih razloga. Najbolji primer propadanja radničke demokratije video se u postupanju Nacionalnog sindikata rudara koji je stao na stranu policije posle masakra nad njihovim članicama i članovima u Marikani.

Ova izdaja nije bila preveliko iznenađenje. U toku poslednjih dvadeset godina COSATU nije imao političke volje niti potrebnu taktiku kako bi uspostavio organizaciju među neformalnim radnicima. Propuštene su razne prilike da se iskoristi spontana militantnost – od socijalnih protesta do „divljih“ štrajkova- budući da vrh federacije nije želeo da krene u bilo koji politički projekat kojim ANC ne bi bio zadovoljan.

Za levicu izgradnja snažnog sindikalnog pokreta, organizovanje saveza koji bi bio sposoban da blokira mere štednje i razvijanje novih taktika kako bi se suočila sa promenjenim oblicima rada, mora da ima prioritet nad bilo kojim kratkoročnim izbornim ambicijama. Politička partija koja bi bila kadra da predvodi borbu radničke klase morala bi da organski izraste iz ovog projekta, pre nego da bude nametnuta odozgo, bez jasne baze i programa.

Izvan sindikalnog pokreta nekada živahni društveni pokreti su uglavnom mrtvi , uključujući prvu generaciju post-aparthejd pokreta za koje se mislilo da predstavljaju budućnost južnoafričke politike. Oni su iščezli zbog kombinacije državne represije, manjka organizacione strukture, unutrašnjih sukoba, korupcije (koja je u mnogim slučajevima bila posledica nezdravog odnosa sa mejnstrim NVO) i pasivnih, neefikasnih taktika.

Međutim, još uvek ima nešto aktivnosti u civilnom društvu Južne Afrike. Ne možemo ignorisati „proteste zbog javnih usluga“ – hiljade protesta na dnevnoj bazi zbog kojih su neki proglasili Južnu Afriku za „protestnu prestonicu sveta.“ Demostracije su najčešće spontane i javljaju se kao odgovor na skup lokalnih problema, od manjka prostora za stanovanje do korupcije lokalnih zvaničnika.

Postoje dva standardna narativa oko ovih protesta. Prvi je da su oni „pobuna siromašnih“ i da predstavljaju rađanje novog revolucionarnog pokreta. Drugi ističe da oni nisu suštinski i nepromenjivo suprotstavljeni ANC-u, već je umesto toga partija probudila, a zatim uništila, nade o kvalitetnim javnim službama. Demonstranti često ostaju članovi partije i čak se obraćaju ANC-u na višim nivoima, ubeđeni da, kad bi viši funkcioneri znali šta se dešava na lokalnom nivou, oni bi se otarasili korumpiranih lokalnih zvaničnika i rešili sve probleme.

Dok su oba ova narativa nezadovoljavajuća, očigledno je da su lokalne vlasti mesto na kojem se manifestuju sve kontradiktornosti Južne Afrike.

Skica krize u Južnoj Africi

Država koju je ANC nasledio 1994. bila je organizovana skoro u potpunosti oko pružanja usluga belcima i stanovnicima velikih urbanih centara. U velikim oblastima zemlje – naročito u nekadašnjim bantustanima u ruralnim oblastima – vlada je sprovodila klijentelističke mehanizme. Neefikasne lokalne vlasti samo su reprodukovale ovakvu raspodelu moći u Južnoj Africi posle aparthejda.

Pošto je došla na vlast, ANC je pokušala da reši problem klijentelizma i korupcije koristeći lokalne vlasti kako bi stvorila novog južnoafričkog političkog subjekta: preduzetničkog akcionara. Ovo se sprovodilo kroz komodifikaciju i decentralizaciju sistema javnih usluga, što je pomoglo nastanku nove, politički povezane, crne buržoazije dok se istovremeno zadržavao sistem države blagostanja kroz pružanje finansijske pomoći i državnih stanova.

Učinak ANC-a na papiru izgleda pristojno, sa milionima domaćinstava koja su dobila pristup vodi i struji, masovnom izgradnjom stanova, ali vlada i dalje ostaje glavni pokrovitelj korupcionaških elita u većem delu zemlju. Veliki broj izgrađenih kuća nije zadovoljavajućeg kvaliteta dok potražnja za stanovima nadaleko prevazilazi kapacitete u urbanim oblastima. Državna stambena politika reprodukuje geografiju aparthejda jer se novi kompleksi podižu na periferijama gradova, daleko od poslovnih četvrti i bogatijih belačkih predgrađa.

Odgovor ANC-a na sve probleme očitovao se u prenošenju zaduženja na tradicionalne vlasti u bivšim bantustanima kako bi se otarasili odgovornosti, još jednom podređujući Južnoafrikance tradicionalnoj autoritarnoj vladavini. Kao odgovor na korupciju u lokalnim vlastima, ANC je u drugim delovima zemlje otpočeo centralizaciju vlasti i zamenu političkih nameštenika novom generacijom tehnokrata. Nisu pokušali da se pozabave pitanjem nepotizma unutar samog ANC-a , statusom quo u kojem se politička lojalnost nagrađuje dobro plaćenim poslovima i na sumnjivim vladinim tenderima.

Međutim, ANC jeste ranjiv budući da njegova moć posustaje u klimi opšte društvene i političke krize. Ulazak policije u parlament kako bi udaljila članove opozicije, javljanje prvog odvajanje jedne leve frakcije od ANC-a u vidu Boraca za ekonomsku slobodu (EFF), najduži štrajk u istoriji Južne Afrike, nove okupacije zemljišta širom države – sve ovo pokazuje da je fasada stabilnosti i kontrole nad situacijom koju se partija trudi prikazati izuzetno klimava.

U njenoj novoj knjizi, Promišljanje krize u Južnoj Africi: Nacionalizam, populizam, hegemonija, geograf Džil Hart identifikuje dva glavna pokretača post-aparthejd turbulencije: denacionalizaciju i renacionalizaciju. Denacionalizacija opisuje „saveze kroz koje je korporativni kapital uslove ponovnog povezivanja sa svetskom ekonomijom, kao i sile koje su se javile u tom procesu.“ Termin renacionalizacije odnosi se na diskurse i prakse koje su reafirmisale ideju nacije i nacionalnog zajedništva.

Renacionalizacija Južne Afrike može se najpre videti u diskusijama oko nacije duginih boja koja prihvata „liberalni eklesijastički diskurs oproštaja“ što je omogućilo pregovore koji su okončali aparthejd. Druga dimenzija uključuje strogu imigracionu politiku ANC-a i stvaranje „tvrđave Južne Afrike“ kako bi se „Afrika“ zadržala podalje od Južne Afrike.

Od trenutnog značaja je još i istorijski koncept „nacionalne demokratske revolucije,“ koji svoje ishodište ima u teoriji da Afrika aparthejda nije bila sasvim kapitalistička, već umesto toga „kolonijalizam specijalnog tipa“ u kojem je kolonizator delio istu teritoriju sa kolonijalizovanima. Zato što Južna Afrika nije bila u eri punog kapitalizma i u velikom delu zemlje su još uvek postojali pretkapitalistički oblici proizvodnje nije bilo moguće ostvariti socijalističku revoluciju u Južnoj Africi. Umesto toga, ostvarivanje socijalizma bi prvo zahtevalo stvaranje „buržoasko-demokratske“ države kao i ekonomski razvitak u kojem bi se razvile proizvodne snage i izrasla masovna radnička klasa.

Nacionalna borba bi, dakle, imala prednost u odnosu na borbu za socijalizam i Komunistička partija Južne Afrike (SACP prim. prev.) je trebalo da ostvari savez sa pokretom za oslobođenje u formi ANC-a. Odgovornost za uspostavljanje „socijalističke hegemonije“ u Južnoj Africi bila bi na Komunističkoj partiji posle zbacivanja aparthejda.

Smeštanje nacionalnog pitanja u okvire rečnika SACP značilo je da se ova debata vodila u veoma staljinističkom žargonu. SACP i njeni saveznici u COSATU-u sve više mešaju sopstveni staljinizam sa zabrinjavajućim nijansama etničkog nacionalizma, što bi potencijalno moglo da dovede do otvaranja rana iz prošlosti ( na primer,ubistva članova i aktivista COSATU-a od strane sindikata i gerila povezanih sa Zulu nacionalistima kao što je bila Inkatha partija slobode).

Crni sindikalni pokret izrastao je iz nekoliko političkih tradicija koje su istovremeno odbacivale staljinizam Komunističke partije Južne Afrike i nacionalizam one vrste koji je propagirao ANC. Naročito bitna bila je Tradicija crne svesti, koja je odigrala bitnu ulogu u formiranju sindikata kao što je Nacionalni sindikat rudara (NUMSA prim. prev.) i razvijanju „ worker-ističke“ tradicije (NUMSA još uvek ima takve elemente u nekoliko svojih podružnica).

Tradicija, koja je ostala povezana sa skoro sindikalističkom koncepcijom sindikata kao inkubatora politike radničke klase, seže unazad do saradnje crnih radnika, crnih samosvesnih aktivista i belih sindikalista Nove Levice tokom 70-tih. Ovaj spoj je proizveo antistaljinističku politiku sumnjičavu prema nacionalističkim pokretima koji bi sudbinu nacije – oličene u sitnoburžoaskoj crnoj eliti – stavili ispred interesa radničke klase. Glavno telo u kojem se sprovodila ovakva politika bila Federacija sindikata Južne Afrike (FOSATU).

Lider FOSATU-a Džo Foster ovako je izrazio ovo stanovište ranih 80-tih:

„Stoga je ključno da radnici moraju stremiti da izgrade sopstvenu moćnu i efektivnu organizaciju čak i dok su deo jedne šire narodne borbe. Ova organizacija je neophodna kako bi zaštitila i zastupala interese radnika i osigurala da narodni pokret ne preuzmu elementi koji na kraju neće imati drugi izbor do da se okrenu protiv njihovih pristalica radnika.“

Kao što je Foster predvideo, ovi elementi su se zaista okrenuli protiv svojih pristalica, radnika. Iako se antistaljinistička tradicija ne može lako prekopirati u političko okruženje savremene Južne Afrike, njen fokus na izvornu, direktnu demokratiju i principe radničke kontrole jeste ključan za rekonstituisanje sindikalnog pokreta koji je trenutno zaražen korupcijom i autoritarnošću.

Leva alternativa ANC-u?

Bez obzira na to što EFF i NUMSA imaju mnoge slične predloge politika, oni teško da su prirodni saveznici za buduću koaliciju. EFF sebe vidi kao avangardu crnih Južnoafrikanaca umesto celokupne radničke klase, a ujedno je i izgradila uporište među otuđenim pripadnicima crne srednje klase. Ostaje nejasno da li su uspeli da izgrade osnovu među organizovanom radničkom klasom van industrije platine dok je malo dokaza da postoji podrška među urbanim i ruralnim siromašnim stanovništvom.

Lideri NUMSA-e su dugo bili neprijateljski raspoloženi prema EFF-u zbog nedostatka uporišta EFF-a među sindikatima kao i zbog toga što su lideri EFF-a bili „kroni kapitalisti“ dok su kontrolisali ANC-ovu Omladinsku ligu.

Saveznici NUMSA-e unutar COSATU-a još su više antagonistični prema EFF-u i otvoreno svrstavanje uz EFF bi, u ovoj fazi, ugrozilo ionako nesigurno savezništvo koje je NUMSA ostvarila. Štaviše, EFF bi verovatno video NUMSA-u kao potencijalnu izbornu pretnju ukoliko bi se formirala radnička partija.

Većina radničkih grupacija koje tvore anti-NUMSA frakciju jesu sindikati javnog sektora, koji su u uslovima opadajuće industrijske baze došli do prevlasti unutar COSATU-a. Ovi sindikati su povezani sa državom na načine na koje NUMSA nije i zbog toga predstavljaju sasvim drugačiji izazov u organizacionom smislu.

Kao dodatak, to što profiti južnoafričke proizvođačke industrije opadaju ne znači ništa drugo do će potencijalno stotine hiljada poslova biti izgubljeno u bliskoj budućnosti. Imajući ovo na umu, sve je hitnija potreba da se intenziviraju pokušaji formiranja sindikata, da se stvaraju savezništva sa prekarizovanim i povremenim zaposlenim radnicima, i na kraju, izgradi federacija sindikata koja je sposobna da ojača radničku klasu u ovoj zemlji.

Kako bi se ovo desilo neophodan je zaokret u sindikalnoj kulturi NUMSA-e i njihovih saveznika. Na primer, ikonografija i jezik koji NUMSA koristi reprodukuje tradicionalnu sliku muškog, industrijskog južnoafričkog proleterijata. Često ne uspeva da prepozna prirodu i važnost drugih borbi koje se ne uklapaju u marksističko-lenjinističke ortodoksne kalupe.

Mnogi povremeni radnici su u stvari žene i one se ne identifikuju nužno sa marksističko-lenjinističkim sloganima tripartitnog saveza koji se često ne osvrću na borbu protiv seksualnog nasilja ili eksploatatorsku prirodu nasleđenih obrazaca po kojima beli Južnoafrikacni zapošljavaju crne kućne pomoćnice.

Izazov za NUMSA-u je teorijski i organizacioni: kako se može izgraditi široka leva izborna koalicija u modernoj Južnoj Africi? Apeli da se rekonstruiše Ujedinjeni demokratski front (UDF) iz 80-tih imaju ograničenu važnost. UDF je formiran kada nije bilo ANC-a , a ujedno i u periodu kada je bilo lako identifikovati neprijatelja: aparthejd državu.

Danas, ANC uživa i dalje široku podršku (preko 62% na poslednjim izborima) tako da je izazov u tome da se artikuliše inkluzivna vizija buduće Južne Afrike koja će učiniti više od toga da se identifikuje sa izgubljenom dušom nekada plemenite tripartitne koalicije ili da baci svoje karte na nestalnu srednju klasu.

Deo političke konfuzije u Južnoj Africi proističe iz istorijske dvoličnosti koja istovremeno tvrdi da je ANC oslobodio zemlju od aparthejda – vizija mesijanskog oslobođenja konstruisana je oko ličnosti Nelsona Mandele – a u isto vreme poziva ljude da zaborave na prošlost i nastave dalje.

Ovaj proces pomirenja, umesto da je unapredio Južnu Afriku, izazvao je nacionalnu amneziju. To je pomirenje bez strukturalnih promena u čijem je jezgru neuspeh da utvrdi ko su bili neprijatelji koji su stajali iza aparthejd države. Posledično, ekonomija je ostala u rukama onih koji su profitirali od aparthejda.

Političko nasilje i psihološki teror u srži Južne Afrike kao države su takođe označeni kao stvar prošlosti. Južna Afrika je bila na ivici građanskog rata 1994. ali detalji ovoga su ostavljeni profesionalnim istoričarima. Neprijatelji nestaju sa vidika pod iluzionističkim uticajem koncepta nacije duginih boja koji predlaže da bismo trebali da prevaziđemo probleme prošlosti, da radimo zajednički za budućnost, budućnost u kojoj će strane investicije doći iz globalnih centara moći i izvesti milione afrikanaca iz siromaštva i uvesti u novi globalizovani svet.

U kontekstu istorijske amnezije, staljinistička dvoličnost koja karakteriše veći deo južnoafričke politike postala je dominantna i apstraktna ideja jedinstva protiv neidentifikovanog neprijatelja se fetišizuje.

Na primer, nasuprot dobrim odnosima Južne Afrike sa Evropskom unijom i SAD-om, ANC još uvek, makar retorički, insistira na tome da je pod stalnim napadom od strane misterioznih imperijalističkih sila koje žele da podriju nacionalnu demokratsku revoluciju. Kako bismo ovo smestili u šire okvire priče dovoljno je reći da je Južna Afrika jedina članica Afričke unije koja je podržala „humanitarnu intervenciju“ u Libiji. Prema ovom gledištu tripartitna koalicija predstavlja pobedu nad (misterioznim) neprijateljima koji žele da unište ovo savezništvo.

Česta je praksa u južnoafričkoj politici da se svaki protest ili neslaganje označe kao dejstvo „treće sile“ koja želi da sabotira državu. Državne obaveštajne službe već su objavile lažne dokumente optužujući NUMSA-u i njene saveznike za saradnju sa imperijalističkim špijunima kako bi se diskreditovalo vođstvo NUMSA-e. Bilo je upada u kancelarije lidera NUMSA-e pri čemu su im ukradeni hard diskovi, zatim su sledile i pretnje smrću, a nedavno su tri člana NUMSA-e ubijena u Kvazulu-Natalu.

Može se očekivati da će se ovakva prljava kampanja samo pojačati u predstojećim mesecima. Već se desilo to da je bivša predsednica NUMSA-e i bliska saradnica Zume, Sedrik Đina, osnovala novi sindikat metalskih radnika koji se zvao Slobodni sindikat metalskih radnika Južne Afrike (pristupni formulari su već podneseni COSATU-u).

Ovakva politička kultura je proizvod borbe protiv aparthejda koja je zahtevala jedinstvo i u kojoj se javljala paranoja prouzrokovana masovnom represijom, izgnanstvima i imperativom oružane borbe. Oni koji su kritikovali ovu formu aprstraktnog jedinstva često su bili označeni kao neprijatelji koji žele da sabotiraju pokret za oslobođenje.

Iste karakteristike i dalje su dominantne unutar ANC-a ali su raširene i među masama. Mnogi Južnoafrikanci iskreno veruju kako je nastavak tripartitne koalicije vitalni interes, uprkos degeneraciji ANC-a. Zapravo, mnogi veruju da je problem ANC-a u trenutnom vođstvu i da će u dogledno vreme Zuma napustiti funkcije pa će se moralna nit partije obnoviti.

Među crnom srednjom klasom ovo se iskazuje u formi priželjkivanja neke vrste južnoafričkog „Obame,“ centralne figure koja će biti kadra da podigne moral nacije i popravi međunarodnu reputaciju zemlje posle katastrofalne Zumine administracije.

U susret novoj strategiji

Novi projekat mora koristiti novi jezik i da prihvati politiku istine. Neophodan je raskid sa mitologijom tranzicije i dvoličnošću koja je centralna za političku kulturu pokreta oslobođenja. Deo uspeha EFF-a u ranoj fazi postojanja može se pripisati njihovom bojkotovanju formalnosti koje su svojstvene južnoafričkoj politici i njihovoj otvorenoj optužbi da je ANC pobio radnike u Marikani i da je to bio masakr, a ne tragedija.

Još jedna od zanimljivih kontradiktornosti u Južnoj Africi jeste da dok je, po shvatanju klasne borbe, nivo radničke borbenosti i nezadovoljstva građana među najvišim na svetu, postoji vrlo malo toga što bi moglo da se nazove organizovanom levicom, izvan ostataka propale tripartitne koalicije. Okupacije zemljišta, spontani štrajkovi, borbe oko stambenog pitanja, sve se to dešava, ali preko toga prelaze i mediji, NVO, dok se vrlo retko desi da se ukaže neka vrsta solidarnosti prema tim ljudima od strane organizovane levice.

Prema formulaciji Antonija Gramšija, hegemonija se odnosi na strukturu praksi i institucija – od novina preko obrazovnih institucija do političkih partija – kroz koje vladajuća klasa prevodi svoju poziciju u društvu u moć u političkoj sferi. ANC već raspolaže svim ovim institucijama. Uspešni levi front moraće da izgrađuje svoju snagu budući da nema ništa osim krhotina ostalih posle borbe protiv aparthejda.

Prave bitke tek dolaze i učinci mera štednje u Južnoj Africi biće katastrofalni. Kako smo to naučili u ostatku sveta, kriza ne dovodi nužno do rasta levice. Da bi se NUMSA razvila i izvan organizovane industrijske radničke klase potrebna je nova artikulacija nacionalnog pitanja. Eksperimentisanje sa novim organizacionim formama koje bi bile sposobne da objedine borbe na radnom mestu i u zajednicama jeste takođe ključno – jednostavno pozivanje na uspehe koje je UDF zabeležio neće biti dovoljno.

NUMSA mora da nauči kako da se uključi u postojeće forme narodnih borbi koliko god one haotične bile, jer neki oblici ovakvog organizacionog eksperimentisanja se već javljaju spontano – na primer, način na koji su ženske organizacije u Marikani podržale rudare u štrajku. Ovo je jedini način na koji se može proizvesti rađanje jednog novog “zdravog razuma” koji bi bio sposoban da prevaziđe ograničenja nasleđene političke kulture i teorijskih okvira kako NUMSA-e tako i ANC-a.

Izbacivanje NUMSA-e znači da se borba za budućnost radničkog pokreta u Južnoj Africi više ne može prikrivati apstraktnim pozivima na jedinstvo. Seme jednog novog političkog pokreta je posejano. U šta će ono izrasti, ostaje da se vidi.