O antifašizmu i kulturi sećanja[4 min. za čitanje]

Gordana Stojaković, članica kolektiva S.T.R.I.K.E. piše o efektivnom ukidanju Muzeja revolucije, koji je do skoro deo Muzeja Vojvodine. Prostor Muzeja revolucije predat je Muzeju savremene umetnosti, a postavke o NOB-u i istorijatu antifašističkih borbi pre i posle Drugog svetskog rata uklonjene su. To je samo još jedan korak u politici vlasti Srbije kojim se iz istorije briše najsvetlije poglavlje borbe naroda protiv diktature, fašizma i za drugačije i pravednije društvo. Time se pokušava poručiti ne samo da vlast želi da te borbe nije ni bilo, već i da nema alternative postojećem sistemu pljačke naroda.

Sve je počelo kada smo Zoran Petakov i ja, a na sugestiju Ide Sabo, napisali zahtev Vladi Vojvodine da vrati prostor Muzeja revolucije (u sastavu Muzeja Vojvodine), koji je jednostavni partijskim administriranjem pretvoren u Muzej savremene umetnosti. Sa uzetim prostorom nestala je i postavku NOB-a, antifašističko nasleđe Vojvodine koje je isključivo partizanska priča i komunistička baština.

Dogovorili smo se da pokušamo da prikupimo potpise građanki i građana koji se slažu sa idejom da Vojvođankama i Vojvođanima niko ne može oduzeti istorijsko pamćenje ukidanjem postavke NOB-a u temeljnoj instituciji kulture u Pokrajini . U tekstu koji smo napisali između ostalog je stajalo:

Na sednici održanoj 28. marta 2012. godine Vlada AP Vojvodine je donela odluku o prenosu prava korišćenja zgrade Muzeja Vojvodine na Muzej savremene umetnosti. Ova odluka doneta je uprkos potpisanom dogovoru direktora dve institucije o privremenoj raspodeli prostora, u kojoj se kaže da zgrada pripada Muzeju Vojvodine, a da Muzej Savremen umetnosti koristi određene delove zgrade dok im se ne reši status, odnosno dok ne dobiju svoju zgradu. Ovom odlukom Muzej Vojvodine sveden je na par kancelarija i nimalo izložbenog prostora, dakle sveden je na podstanara u rođenoj kući… Naime, ovom odlukom se poništava i zagušuje istorija Vojvodine od 1918. do 1960, dakle ono što je najbitnije herojska borba naroda Vojvodine protiv fašizma u Drugom svetskom ratu i uloga naše pokrajine u SFRJ. Ovo nije ništa drugo već nastavak zatiranja ideje antifašizma od strane Vlade Vojvodine i istorijski revizionizam kao državni projekat u kome nema mesta za antifašizam… Ovde se još uvek stvara istorijska perspektiva bliske prošlosti: briše, dopisuje, poltički vaga i odlučuje šta će biti prošlost a šta ne. I dok su evropske zemlje koje su imale iskustvo socijalizma, u miru sa tim, otvorile muzeje i predstavile svoje socijalističko iskustvo…, dotle se ovde negiraju iskustva čitavih generacija okupljenih u atifašističkoj borbi i socijalističkoj izgradnji Jugoslavije… Time nam je oduzet deo identiteta i time smo, ceneći istoriju predstavljenu u Muzeju Vojvodine, zaustavljeni u vremenu raspada Hazburške monarhije.

Posle dva meseca prikupljanja potpisa složili smo se da nismo uspeli da zainteresujemo ljude da reaguju. Nismo uspeli. Van levičarskog pokreta (koji je u tragovima) bilo je nemoguće govoriti o Muzeju, NOB-u, antifašizmu. A bilo je i naših poznanika iz sveta umetnosti, sa kojima smo imali vrlo dobru saradnju u okviru levičarskih i anarhističkih programa i akcija, koji nisu prihvatili objašnjenje da to nije peticija protiv Muzeja savremene umetnosti. Naprotiv. Radi se otporu praksi građenja na nekorektnim temeljima. Pri tom se isti sistem gradnje, u drugačijem odnosu političkih snaga, vrlo lako, može obrušiti i na Muzej savremene umetnosti. Ali, iznad svega radi se o odnosu prema antifašizmu i kulturi sećanja.

Nestanak Muzeja revolucijei istorijske postavke o NOB-u , samo je nastavak, završni čin drame o odnosu prema spomeničkoj baštini NOB-a u Vojvodini. Na ulasku u Srbiju kod Bezdana na Dunavu, leži napušten i ruiniran Muzej Batinske bitke, još jedan primer odnosa prema kulturnoj baštini i delu našeg identiteta. Izgleda da smo raskopali grobove naših dedova i baka, patrizana i patrizanki, i njihove ostatke razbacali kao nepotrebni prtljag. Naše sećanje ne postoji. Postoji samo ovaj momenat u kome je previše ljudi koji grabe za sebe, nezasito grabe, jer ne postoji ništa pre, a ni posle njih.