Novi izbori, stara kriza[4 min. za čitanje]

Nakon nepune dve godine od dolaska na vlast stranke četničkog vojvode Tomislava Nikolića, Aleksandar Vučić, nekada potrčko Vojislava Šešelja a sada prvi potpredsednik vlade, rešio je da u svoje ruke uzme još više vlasti kako bi još samostalnije prodavao Srbiju „stranim investitorima”, a narod Srbije zaduživao kod MMF-a. Za dve godine vladavine bivših radikala, životni standard najvećeg dela stanovništva drastično je opao. Solidarni porez na plate, povećanje poreza na stanove i kuće, poskupljenje struje i prehrambenih proizvoda, kontinuirani problemi preduzeća u restruktuiranju i neisplaćivanje zaostalih zarada radnicima preduzeća u stečaju – to je ono što je radništvo Srbije dobilo na prošlim izborima.

Poput raskola u Srpskoj radikalnoj stranci koji je usledio nakon debakla na izborima 2008, raskol u redovima Demokratske stranke je s porazom iz 2012. godine bio nužan. Dragan Đilas, tajkun i bivši gradonačelnik Beograda, došao je na čelo DS-a, samoproklamovane socijaldemokratske partije. Đilas je poznat po rasipanju narodnih para na izgradnju velelepnog mosta na Adi Ciganliji usred najveće svetske ekonomske krize još od Velike depresije, kao i po uvođenju patrola komunalne policije u pratnju kontrolora karata u javnom gradskom prevozu, ovlašćenih da premlaćuju putnike koji se u toku racije po beogradskim autobusima zateknu bez karte. Toliko o socijaldemokratiji.

Nekada „mali Sloba”, a danas premijer odlazeće vlade i ministar policije, Ivica Dačić uspeo je da od SPS-a napravi drugu najjaču stranku u zemlji. Ovaj samoproklamovani socijalista, na današnje izbore izlazi kao „predstavnik autentične levice”. Ni manje ni više, zagovara uvođenje predmeta ‘preduzetništvo’ u srednje škole, u cilju osposobljavanja „mladih” za tržišnu ekonomiju. Ova mešavina svega i svačega, socijalnopravaške retorike i maštanja o društvu sitnih preduzetnika u sastavu Evropske unije, ovog puta ipak nije uspela da uvuče sindikate u predizbornu kampanju.

Za razliku od prošlih izbora na kojima se sve crvenilo od nekakvih fiktivnih socijaldemokratskih, komunističkih i partija radnika i seljaka, ove dočekujemo u šarenilu ekstremno-desnih i klero-fašističkih partija i organizacija na patriotskim listama. Ako izuzmemo DSS, kao jednu tipičnu konzervativnu stranku desnog centra, antievropski orijentisani glasači danas će iz radikalno desnog tabora imati izbor između liste SRS-Obraz-Naši, Patriotskog fronta Borislava Pelevića, Dveri i dverjanskog nedonoščeta Treće Srbije. Činjenica da je radikalno desničarska opcija jedina opcija protiv EU na ovim izborima, više je nego poražavajuća za srbijansku levicu. Doduše, činjenica da je ta desničarska i fašistička opcija podeljena na republičkom nivou na četiri, a na beogradskom na pet izbornih lista (SNP 1389), nužno će otežati ulazak u parlament bilo kojoj od tih opcija. Ipak, fakat je da se fašističko smeće iz Obraza umesto na smetlištu istorije, našlo na izbornoj listi.

Na radničkoj strani, nakon uspešne borbe sindikata protiv donošenja novog Zakona o radu, sindikati nisu uspeli da jedinstveno nastupe na izborima. Reprezentativnim sindikatima je mesto u Socio-ekonomskom savetu bezbedno i oni se nadaju razgovoru sa pobednicima izbora. Za manje sindikate, stvar je kompleksnija. Rukovodstvo glavne snage Srpskog sindikalnog fronta, Udruženih sindikata Srbije „Sloga”, odlučilo je da borbu sa ulice prenese u parlament i pristupilo izbornoj listi Đilasove Demokratske stranke. Takav korak je riskantan po sindikat, jer se on sad ne oslanja isključivo na snagu članstva, već na savez sa klasnim neprijateljem. Radnička klasa je, dakle, i dalje bez svoje nezavisne partije, uprkos nadolazećem napadu na radnička prava koju će bilo koji pobednik izbora da nastavi.

Već duži niz godina nakon 5. oktobra, primetan je i porast apstinencije mladih glasača. Sa nezaposlenošću među omladinom koja prelazi 50%, ova činjenica je potpuno razumljiva. Ako uzmemo u obzir da je izlaznost na prethodnim izborima bila ispod 60%, postaje očigledno da se izborna trka svodi na očuvanje statusa quo. U dužničkoj ekonomiji okovanoj merama štednje svako obećanje otvaranja novih radnih mesta notorna je laž, a mlade generacije ostaju bez glasa i perspektive. Pritom, sva lica sa predizbornih bilborda smo videli na vlasti u proteklih dvadeset godina.

Levici ostaje da nakon izbora najodlučnije nastavi borbu protiv novog Zakona o radu i da, povezujući sindikalne, radničke, seljačke, studentske i LGBT borbe, kao i podstičući borbe žena i Roma protiv svih vidova diskriminacije i tlačenja, gradi jedinstveni front protiv radnog zakonodavstva, protiv rasprodaje oranica stranim tajkunima, protiv povećanja školarina i smanjenja kvaliteta obrazovanja, protiv homofobije i rasizma na ulicama, protiv patrijarhata i Evropske unije koja je pre nekoliko dana odbila da usvoji akt kojim se traži od država članica da garantuju jednake plate za jednak rad muškaraca i žena, protiv fašizma u skupštini i na ulicama, i protiv kapitalizma u Srbiji, na Balkanu i u svetu!

Zato je naš savet za današnji dan, kao i do sada, poništavanje listića kako bismo bar sprečili da sa skupštinske govornice slušamo još i fašiste.