Kao i u svim “tranzicijskim zemljama” i u Hrvatskoj je ulazak u NATO predstavljan kao “strateški cilj“ svake vlade, samo je dostizanje cilja nešto kasnilo za ostalim zemljama što je dalo kampanji protiv NATO-a više vremena da se pripremi.

Kulminacija borbe protiv NATO-a bila je kampanja ”NATO na referendum”. Cilj kampanje bio je skupiti zakonski dovoljan broj potpisa na peticiju koja bi prisilila vlast da raspiše referendum o ulasku u NATO. Taj zakon predviđa da peticiju mora potpisati 10% stanovništva (dakle oko 450 000 ljudi) u roku od dva tjedna.

To je otprilike tempo kojim se provodi popis stanovništva uz tu razliku da se peticija smije potpisivati isključivo na samo za to predviđenim i ranije prijavljenim štandovima.

Propast te kampanje značio je kraj većih antiNATO akcija, ali ona nije propala jer nije imala podršku naroda, ona je nasilno poražena restriktivnim zakonima i prljavom kampanjom. Nju su za potrebu vladajuće klase ugušili državni aparati.

Nakon te pobjede, vlast je ostvarila hegemoniju, lažni konsenzus ”cijele nacije” oko ulaska u NATO. Dobar primjer toga je i nedavna pojava NATO-tramvaja koji su tobože pripremile ”udruge građana”.

Bili smo prisiljeni odgovoriti kontra-informacijom na istom tramvaju i tako ga smo ga pretvorili u antiNATO-tramvaj.

Odmah se digla halabuka kako smo vandalizirali tramvaj iako smo učinili isto što i ”udruge građana” koje podupiru NATO osim što za svoje akcije nismo imali dozvolu gradskog prijevoznog poduzeća.

Nitko, međutim, ne postavlja pitanje odakle takvom poduzeću pravo da zauzima politički stav.

Neka sabotaža propagandnog tramvaja bude početak nove borbe koja će biti usmjerena razbijanju lažne slike konsenzusa.

Unatoč dosadašnjim porazima jednostavno moramo ustrajati, jer bi odbijanje ulaska makar jedne zemlje u NATO značilo važan udarac toj organizaciji. Učinimo Hrvatsku i Balkan mjestom gdje će NATO slomiti zube.
www.crvena-akcija.org