Kako bi izgledala marksistička psihologija?[6 min. za čitanje]

Lora Paskal Braun piše o mogućnostima za transformaciju psihologije u nauku koja bi pomogla borbi za ljudsko oslobođenje

Socijalisti su se uvek trudili da izgrade jasan stav prema psihologiji. Psihologija je kao disciplina bila u dosluhu sa rasistima, ratnim huškačima i onima koji su težili da ljude razvrstaju na način koji bi im pomogao da opravdaju hijerarhijčnost i nejednakost.

Uprkos ovoj sramnoj istoriji moramo se uključiti u raspravu, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što mnogi smatraju da psihologija pruža odgovore na osnovna pitanja poput „zašto ljudi rade to što rade?“ i „kako možemo obrazložiti razlike među ljudima?“

Tradicionalna psihologija je odgovore na ova pitanja pružala istražujući ljudsku misao i aktivnost kao delove neizbežnih posledica razvoja predodređenih činilaca. Na ovaj način izgubljena je sposobnost čoveka da upravlja sopstvenim razvojem, s obzirom na to da je moć locirana ili u „biološkim faktorima“ (poput koeficijenta inteligencije ili genetske građe), ili u stranom „okruženju“ kome se prilagođavamo kao laboratorijski pacovi čuvenim lavirintima koje su psiholozi koristili kako bi istraživali ljudsko ponašanje.

Poruka je jasna: radiš to što radiš i razlikuješ se od ostalih zato što: a) si tako rođen/a ili b) si se prilagodio/la okruženju koje je izvan tvog uticaja.

„Konstruktivistički“ pokreti su tokom poslednjih par decenija pokušali da prevaziđu ovaj biološki/socijalni determinizam, uvođenjem ideje da individua neprestano rekonstruiše svoj svet sopstvenim percepcijama stvarnosti.

Svet vrvi od teorija koje se bave „društvenom konstrukcijom znanja“ i našim reakcijama na njega. Problem sa ovim gledištem je dvostruke prirode.

Prvo, ne bi se baš moglo reći da je uzrok društvene prirode jer, iako su donekle potpomognute, individue su te koje za sebe stvaraju ovaj svet, u sopstvenim glavama. Drugo, ove teorije ne mogu da objasne na koji način se ovi zasebni umovi susreću sa javnim stvarnostima; ove dve stvari su neumitno odvojene, iako su možda u nekoj vezi.

Štaviše, u skladu sa zapadnim individualizmom, „društveno“ se implicitno ili eksplicitno shvata kao „kulturno“ sputavanje (ili čak pretnja) stvaralaštvu „prirodnog“ uma.

Socijalistička, odnosno marksistička psihologija mora prevazići ovaj jaz između uma i sveta, između društvenog i individualnog; njoj je potrebna stvarna teorija koja objašnjava na koji se način ljudska bića i svet stavljaju u međusobni odnos.

Konstruktivisti svet posmatraju tek kao niz „subjektivnih“ percepcija ili predstava, ostavljajući „objektivni“ ili „stvarni“ svet izvan našeg dometa i uticaja. Ljudska „kultura“ (šta god to bilo) postaje samostalna sila, sa sopstvenom dinamikom razvoja, koja dela na nas i na koju „prirodne“ (pred-kulturne) individue reaguju i njoj se prilagođavaju. Glavna tema ovog potpunog haosa od rasprave postaje pitanje na koji su način ljudi sposobni da ujedno stvaraju kulturu i budu joj podložni.

Marks i Engels su shvatili da je ova nedostajuća karika između uma i sveta zapravo ljudski rad, ili ono što marksistički psiholozi često nazivaju „delatnošću“. Teorija kulturno-istorijske aktivnosti (CHAT) vraća um natrag u svet, zato što ljudsku delatnost posmatra ne kao proizvod uma, već kao sam um.

Sumirajmo: tradicionalna psihologija ljudsko delanje smatra posledicom interakcije između posebnog kulturnog okruženja i prirodnog, univerzalnog uma; marksistička psihologija odbacuje ovu lažnu dihotomiju: um je ništa drugo do kolektivna, svrhovita ljudska delatnost.

Razmišljati o umu na ovakav način zahteva ogromnu promenu u našem razumevanju. Nije slučajno to što su oni koji su prihvatili i dodatno razvili Marksove ideje bili ruski psiholozi Vigotski, Lurija i Leontijev i to nakon Oktobarske revolucije 1917.

Oni su tvrdili da celokupna ljudska misao potiče od društvene delatnosti. Novorođenčad se ne rađa sa umom, identitetima, pa čak ni mislima, već ih razvija učestvujući u kolektivnim delovanjima – kroz proces aktivnog, konkretnog učenja.

Ova činjenica je izvor jednog od Vigotskijevih najdalekosežnijih uvida: da saznanje vodi razvoju. Slavni filozof Pijaže, širom sveta citiran u obrazovnim i psihološkim udžbenicima, gledao je na ova dva procesa kao na odvojene stvari.

Jedna od posledica njegovih ideja je to što mnogi pijažetanski pedagozi smatraju da ljudi prvo moraju postati mentalno razvijeni (individualni biološki proces) da bi mogli učiti (društveni proces). Vigotski se sa ovim nije slagao, tvrdeći da se do razvoj jedino može doći učestvovanjem pojedinca u društvenim aktivnostima.

U svojoj čuvenoj knjizi on je tvrdio da misao – sama osnova uma – isprva postoji kao društveni govor (između deteta i staratelja), zatim kao privatni govor (kada dete govori samo sa sobom) i tek kasnije kao aktivnost koja se odigrava „unutar“ dečije glave.

Na sličan način, pamćenje postoji kao skup konkretnih radnji i diskusija sa starateljem i pre nego što dete može izvršiti čin koji nazivamo „prisećanjem“. Ukratko, način na koji vaš um funkcioniše posledica je vaših delatnosti koje se odvijaju u društvu i nastavlja da postoji samo u obliku delatnosti u tom svetu (uistinu i sama misao je delatnost).

Za socijaliste je najuzbudljivija posledica otkrića da um evoluira iz naših kolektivnih radnji u svetu to što evoluciju naših mentalnih sposobnosti (i, stoga, načina na koji opštimo sa svetom) čvrsto stavlja pod našu kolektivnu kontrolu.

Umesto da prihvatamo stres, bes i agresiju kao neotuđive aspekte ljudske prirode i da se pitamo na koji način da umanjimo uticaj ljudske agresivnosti i ratova, ili kako da što bolje pripremimo svoju decu za suočavanje sa stresnim situacijama poput nezaposlenosti ili društvene izolacije, možemo početi da se pitamo kako što bolje organizovati ljudsku delatnost tako da podmiruje potrebe svih.

Zapamtite, ako „ljudski um“ jeste kolektivna delatnost, onda transformacija te delatnosti (odnosno načina na koji uređujemo našu interakciju sa svetom i jednih sa drugima) u sebi sadrži i transformaciju ljudskog uma i mišljenja, a samim tim i promenu same ljudske prirode.

To znači da agresivnost, stres, depresiju, itd. ne moramo da prihvatamo kao sastavne delove nas samih, već ih možemo smatrati posledicom načina na koji organizujemo kolektivne delatnosti.

Ovo ima duboke implikacije po način na koji definišemo samu psihologiju. Marksističku psihologiju ne interesuju merenja prirodnih razlika između pojedinaca i grupa i predviđanja raznih ishoda takvih razlika. Umesto toga, njena suština je uočavanje ljudskog potencijala za prevazilaženjem razlika i potom rad na ostvarenju toga.

Ovo je proces od dva koraka, koji zahteva da prvo razotkrijemo pravu suštinu sadašnje psihologije: a to je psihologija tlačenja koja bi htela da bude neutralna, dok zapravo radi u interesu kapitala. Ovaj interes zahteva da se rat, hijerarhičnost i ogromne nejednakosti opravdavaju kao neizbežne posledice urođenih odlika (kao što je agresivnost) i predodređenih razlika (poput IQ-a).

Združujući Vigotskog i Paola Freirea, marksisti moraju da načine drugi korak i postuliraju psihologiju oslobođenja koja otvoreno zauzima stranu i koja se može upotrebiti u svrhu borbe za društvenu pravdu. Ovaj poslednji korak spaja teoriju i akciju – ovo ne mogu postići usamljeni teoretičari u svojim kulama od slonovače, već stvarni ljudi koji se u saradnji sa drugima hvataju u koštac sa konkretnim problemima.

Takvi koraci psihologiju čupaju iz okvira „objektivne nauke“ i predaju je u ruke aktivističkim istraživačima, onima koji imaju odgovornost ne da premeravaju svet, već da u njemu intervenišu.