Bolest klasnog društva[5 min. za čitanje]

O psihičkim poremećajima, i uopšte, tegobama sa kojima je veliki broj ljudi danas suočen, uglavnom se ili ćuti, ili se o njima grade pogrešni stavovi, prepuni predrasuda i nerazumevanja. Marija Olga Žišić Mogbolu piše o vezama između društva podeljenog na klase, sa uzrocima nastanka ovih problema

Najveći, i svakako najbitniji deo psihičkog života jedne osobe čine društveni odnosi među ljudima. Tu spadaju kako interpersonalni odnosi (odnosi sa drugim ljudima u okolini), tako i odnosi prema institucijama, društvenim grupama, situacijama…

Sve to čini onaj skup interakcija koji je kroz istoriju ljudi i našu ličnu istoriju formirao ljudska bića u osobe, sposobne da žive, deluju i stvaraju u svetu koji nas okružuje.

Međutim, svima nam je poznato da su ti odnosi retko onakvi kakvi bismo mi želeli da budu – često loši, nefunkcionalni, pa i pogubni, po individuu i društvo. Neretko su ovakvi odnosi glavni uzroci i okidači psihičkih tegoba i bolesti, ali su ujedno i činioci okruženja koje onemogućava njihovo prevazilaženje i izlečenje.

Teorija konflikta je začeta u radovima Karla Marksa, nemačkog filozofa i tvorca ideje komunizma. Osnova ove teorije je u Marksovom čvrstom stavu da su društveni odnosi među ljudima određeni njihovim odnosom sa sredstvima za proizvodnju koja postoje u tom društvu.

Ovi odnosi se održavaju vekovima kroz klasnu borbu između različitih grupa „posednika“ i „neposednika“, što su u kapitalističkom društvu – buržoazija i radnička klasa.

Društveni odnosi i sredstva za proizvodnju omogućavaju ekonomski i politički moćnima da kroje društveni poredak po svojoj meri, u skladu sa njihovim interesima.

Siromašni i obespravljeni su eksploatisani od strane vladajućeg sloja, a njihova društvena stvarnost je, stoga, otuđujuća i pogodna za devijantno ponašanje, kako ga strukture moći defi nišu. Jedan od oblika devijantnog ponašanja je i mentalna bolest.

Moderni kapitalistički metodi proizvodnje na sve suptilniji način eksploatišu mentalno zdravlje radnica i radnika, koji su pod stalnim pritiskom da moraju da obezbede profit svojim poslodavcima. Akumulacija kapitala stvorenog njihovim radom sve više polarizuje društva na bogate i siromašne.

Naučni i tehnološki napredak u okviru kapitalizma nije otklonio nepovoljne uslove života radnika, već je još više marginalizovao njihov ekonomski položaj. Mnogi u ovim uslovima ostaju bez posla, što ugrožava njihovu bazičnu egzistenciju. Oni koji ostaju zaposleni su pod stalnim i sve većim nivoom stresa, u krajnje nepovoljnim uslovima rada i sa nefleksibilnim rasporedima.

Sve je ovo samo kap u moru faktora koji prete da unište mentalno zdravlje radnica i radnika u svim krajevima sveta.

Shvatanje da je ekonomska deprivacija jedina i najvažnija pretnja psihičkom zdravlju bilo bi grubo pojednostavljenje opresivne situacije u kojoj živi većina ljudi.

Marks je smatrao da je samosvest moguća samo u odnosu prema zajednici i društvu u celini, a da je ono što ljude izoluje to što kapitalistička kultura samosvest predstavlja kao suštinu bića pojedinca u odnosu prema, pre svega, samom sebi.

Rad je osnovno sredstvo za ostvarenje sebe u odnosu sa drugim ljudima. U današnjem potrošačkom društvu jasno je da ono što imaš zavisi od onoga što radiš. Još važnije, psihološki okvir osobe, koji određuje nivo njenih očekivanja, ponašanja i obrasce međuljudskih odnosa, u velikoj meri je određen radom.

Rad i njegovi proizvodi su kontrolisani od strane vladajuće klase, što ljude otuđuje od sopstvenog rada. Kako se ovo otuđenje povećava, tako je ljudima sve teže da zamisle sebe drugačijima nego što jesu u tom trenutku, što ih ostavlja osećaju bespomoćnosti.

Stoga, brojne psihičke poteškoće koje se pre svega ispoljavaju u interpersonalnim odnosima, nemaju svoj uzrok u njima, već u doživljaju otuđenja od opšte društvene sredine.

Depresija je širom sveta sve učestalija pojava i čini se da postaje pošast dvadeset prvog veka. U Americi, kolevci modernog imperijalizma, „uznapredovalog“ oblika kapitalizma, u periodu između 1987. i 1997. godine procenat osoba koje su u nekom periodu svoga života uzimale antidepresivne lekove se popeo sa 37.3 na 74.5 procenata.

U skorašnjem istraživanju je konstatovano da je 6.6 procenata (oko 14 miliona Amerikanaca) imalo ozbiljne oblike depresije u prethodnoj godini, dok je više od 16 procenata (oko 35 miliona) svedočilo da su ih doživeli u toku života. Međutim, tačan broj ljudi sa depresijom teško je utvrditi, zbog toga što mnogi od njih ne potraže pomoć ili nikada ne dobiju formalnu dijagnozu svog stanja.

Ono što mnogi smatraju poslednjim stadijumom psihičke dezorganizacije, jeste psihogena smrt, tj. suicid. Stopa samoubistava u Srbiji je u stalnom porastu.

Podaci republičkog Zavoda za statistiku kažu da su osobe koje izvršavaju samoubistvo najčešće muškarci u zrelom dobu. Oni su u 80 odsto slučajeva oženjeni, imaju završenu osnovnu ili srednju školu, a mnogi od njih su izgubili posao i nisu uspeli da nađu drugi.

U najviše slučajeva za svoje bezizlazno stanje i odluku krive društvo koje im ni na koji način nije pružilo pomoć i podršku.

Marks je smatrao da je klasna svest, odnosno svest o tome da postoje suštinski zajednički interesi sa drugima koji se nalaze u istim socio-ekonomskim uslovima (odnosno koji imaju isti odnos sa sredstvima za proizvodnju), osnovni element koji određuje način na koji osoba interpretira realnost i organizuje svoje ponašanje.

Klasna svest je ključan faktor koji povezuje radnice i radnike u borbi za besklasno društvo, utemeljeno na jednakosti – ekonomskoj, političkoj i društvenoj.

Društvo solidarnosti u kom će problemi pojedinaca biti doživljeni i tretirani kao problemi društva u celini. Društvo koje će biti sposobno i, pre svega, voljno da se na što uspešniji i humaniji način bori sa uzrocima i manifestacijama psihičkih tegoba i bolesti svojstvenih klasnom društvu, koje kapitalizam dovodi do krajnjih granica.