Raspad Jugoslavije: nacionalizam, velike sile i argumenti za Balkansku socijalističku federaciju[18 min. za čitanje]

Danas je Međunarodni sud pravde odbio i tužbu Hrvatske i protivtužbu Srbije za izvršeni genocid na hrvatskoj teritoriji od 1991. do 1995. godine. Nacionalističke vlasti i u jednoj i drugoj zemlji prebacuju i dalje drugoj strani krivicu za zločine, ali je istina da su i jedna i druga zemlja rođene u bratoubilačkoj krvi, uz uplitanje velikih sila. Zato danas objavljujemo članak koji je prvobitno pisan prošlog proleća za zbornik o nacionalnom pitanju na Balkanu. Autor se bavi pitanjem raspada Jugoslavije i argumentima za Balkansku federaciju. Zbog mesta teksta u zborniku, nije se detaljno osvrnuo na pitanja Kosova i Makedonije, ali o njima smo pisali više puta. Možete pročitati jedan tekst ovde i drugi ovde. Članak se takođe osvrće na ulogu Sirize na Balkanu, što je možda danas i bitnije nego pre godinu dana, usled njene sjajne pobede na izborima pre nedelju dana.

Raspad Jugoslavije i krvavi ratovi koji su usledili na teritoriji bivše Jugoslavije ostavili su duboke tragove po naše društvo, socio-ekonomske odnose, kulturu i politiku.

Bilo bi teško u jednom članku analizirati sve te promene. Zato ćemo se ovde zadovoljiti kratkim objašnjenjem razloga za krvavi raspad i podvući da za levicu nije bilo „dobrih“ i „loših“ nacija, učesnica u ratovima od 1992. do 1995. godine, već da su ratovi vođeni od strane vladajućih klasa, pod plaštom stranih sponzora, a da su glavne žrtve radnice i radnici svih zaraćenih zemalja. Zaključujemo da iskustvo raspada Jugoslavije pokazuje da ni strane sile ni nacionalne podele ne nude put napred, već da bi taj put trebalo tražiti u međunacionalnoj saradnji i radničkoj solidarnosti.

 

Balkan kao okvir nacionalnog pitanja

Jedna od lekcija dolazi nam iz perioda narodnooslobodilačke borbe. Jugoslavija je obnovljena nakon Drugog svetskog rata kao federacija ravnopravnih naroda. Neki narodi, naravno, nikada nisu bili ravnopravni u Jugoslaviji, poput Nemaca koji su proterani, ili Albanaca na Kosovu i u Makedoniji, koji su kroz čitavu istoriju Jugoslavije živeli kao građani drugog reda.

Ipak, druga Jugoslavija bila je korak napred u poređenju sa prvom, jer je bila federacija. Prva Jugoslavija je bila centralizovana država kojom su dominirali srbijanski vladajući krugovi: monarhija, vojska i činovnički aparat. Druga Jugoslavija nastala je kao rezultat zajedničke borbe svih naroda protiv okupatora tokom Drugog svetskog rata.

Tu borbu predvodila je Komunistička partija Jugoslavije, koja je koncept Jugoslavije shvatala kao savez ravnopravnih, različitih naroda. Doduše, ona se istovremeno vodila svojevrsnim jugoslovenskim „nacionalizmom“, tj. idejom da je Jugoslavija kao takva dovoljan okvir u kom se rešava nacionalno pitanje i u kom je moguć ravnopravan razvoj svih naroda.

Ovo shvatanje je bilo pogrešno. Iako je Jugoslavija bila korak napred u smislu prevazilaženja nacionalnih podela na Balkanu, ona je kao forma uža od Balkana, dok su u njoj živeli i delovi nacija koje su živele i u drugim balkanskim zemljama. Primer su već navedeni Albanci, mada su primer i Makedonci, kojih je u velikom broju sredinom dvadesetog veka bilo u Bugarskoj i Grčkoj, ne samo Jugoslaviji.

Borba velikih sila i imperija je tokom istorije na Balkanu stvorila mozaik naroda. Bilo kakav pokušaj stvaranja nacionalnih država na Balkanu morao je da prouzrokuje međusobno nasilje raznih nacionalnih grupa, te i da njihove vladajuće krugove gurne u savezništvo sa ovom ili onom velikom silom.

Zato su prvi balkanski socijalisti, poput našeg Svetozara Markovića, predlagali da se na Balkanu stvori konfederacija ili federacija naroda. Marković je svoj poznati rad Srbija na istoku, napisan 1872. godine, završio ovakvim objašnjenjem zašto je stvaranje velike Srbije nemoguće i štetno po srpski narod i zašto je Balkanu potrebna federacija:

„Ali kažimo da Srbija kao moćnija država održi prevagu i ona upravo prisajedini k sebi ostale srpske zemlje – kakvu budućnost ima takva mala državica?

Balkansko je poluostrvo mozajik od različitih naroda. Najveći su brojem Bugari; zatim dolaze Srbi i Grci skoro podjednako, zatim Turci, Arnauti i Cincari. Koji će od tih naroda pristati da se „aneksira“ srpskoj monarhiji? Pa, recimo, da srpska monarhija zadobije u svoju državu i ostale Srbe, koji žive u Austro-Ugarskoj – pa i i to je tek mala kraljevina od 5 milijuna! Može li takva država da prisajedini sebi više od deset milijuna drugih narodnosti? Ta to bi bilo nešto sasvim nalik na današnju Austriju ili Ugarsku, što po tvrđenju samih srpskih državnika ne može da postoji! Je li vredno da se srpski narod bori za takvu besmislicu? Samo zato što su neki srpski državnici dobili volju da majmunišu Kavuru ili Bizmarku?

Ne! Ne! Srbija ne sme biti žrtvovana interesu jedne porodice, ili bolje – interesima nekoliko vlastoljubaca. Srpski narod nema drugog izlazka do revolucije na balkanskom poluostrvu; revolucija, koja bi se završila uništenjem sviju država što danas smeću, da ti narodi ne mogu da se sjedine kao slobodni ljudi i ravnopravni radnici, kao savez opština – županija – država – kako im najudesnije bude.“ (Svetozar Marković, Celokupna dela, Beograd, Srpska akademija nauka i umetnosti, Zavod za udžbenike i naučna sredstva, 1995, str. 97)

To je postao program Srpske socijaldemokratske partije Dimitrija Tucovića.

Hladni rat na Balkanu i nacionalno pitanje u Jugoslaviji

Komunistička partija Jugoslavije takođe je na papiru želela da nakon rata izgradi Balkansku federaciju, ali se posvađala sa Staljinom oko forme te federacije. Tito je hteo da bude na čelu te federacije, te je smatrao da Albanija, Bugarska i Grčka treba da se pripoje već postojećoj Jugoslovenskoj federaciji.

To postaje veoma jasno kada se posmatra kako se Jugoslavija ponašala prema Albaniji u periodu posle Drugog svetskog rata: pokroviteljski i eksploatativno. Albanski komunisti žalili su se da ih Jugosloveni ne tretiraju kao jednake i da Albanija služi kao dobavljač jeftinih prirodnih resursa za Jugoslaviju.

Ironija je da su se jugoslovenski zvaničnici slično žalili na ponašanje Sovjetskog Saveza prema Jugoslaviji. Staljinu svakako nije odgovarala snažna     Balkanska federacija.

Za početak, on se već dogovorio sa Čerčilom da Grčka ostane u zapadnoj sferi uticaja. Dalje, federacija kakvu je Tito predviđao bila je baza nezavisnosti od Sovjetskog Saveza. Staljin je zato zatražio da Jugoslavija i Bugarska ujedinjenju priđu kao ravnopravne zemlje. Budući da je Bugarsku oslobodila Crvena armija, ona je bila odanija Moskvi nego Jugoslavija u kojoj su partizani igrali veću ulogu u oslobođenju zemlje. Staljin se tako nadao da će sprečiti stvaranje bloka potencijalno nezavisnog od Moskve. Pogrešio je.

Tito i Staljin su se posvađali i Tito se nakon 1948. godine okrenuo Zapadu za pomoć. Zaboravio je na Balkansku federaciju i odlučio da je na duže staze Jugoslavija jedina realna baza njegove moći. Naravno, Albanija je odbila dalju saradnju sa Jugoslavijom, smatrajući je pretnjom svom suverenitetu, te je ostala lojalna Staljinu.

Ni Tito ni Staljin nisu nudili ravnopravnost i slobodu kao kamen temeljac njihove vizije Balkanske federacije. Takoje je izgubljena šansa za izgradnju nezavisnog Balkana i umesto federacije ponovo su prevladale podele i manipulacije od strane velikih sila. SSSR je imao prevlast u Bugarskoj i Albaniji, dok je Grčka završila u zapadnoj sferi uticaja.

Jugoslavija je balansirala između te dve sile, ali je suštinski zavisila od Zapada. Dok je služila Zapadu u borbi protiv Sovjetskog Saveza, sprečavajući Moskvu da izbije na Jadran, dobijala je kredite i vojnu pomoć. Zauzvrat, Jugoslavija je morala da se ekonomski otvori Zapadu. To je dovelo do privremenog privrednog rasta i relativnog blagostanja u Jugoslaviji. Nacionalne podele su se ublažile, delom zbog straha od sovjetske invazije, a delom zbog domaćeg progresa.

Međutim, nacionalne podele nisu nestale, već su promenile formu. Nastavile su da se ispoljavaju među republičkom vođstvima u borbama oko različitih     ekonomskih programa, za kontrolu nad zapadnim kreditima i prilivom gastarbajterskog novca, za drugačija spoljna tržišta i spoljnu politiku itd. Te podele produbljivale su se sa svakom tržišnom reformom. Vrhunac su dostigle posle reforme iz 1965. godine, što je na kraju rezultiralo ustavom iz 1974. koji je maksimalno decentralizovao zemlju.

Kako je Zapad postajao sve jači, a Sovjetski Savez sve više zaostajao u Hladnom ratu, tako je i Jugoslavija gubila na značaju i prioriteti prema njoj su se menjali. Jugoslavija je početkom osamdesetih bila primorana da otplati strane dugove, što je prouzrokovalo oštru socijalnu i političku krizu multinacionalne federacije. Našavši se pod snažnim radničkim pritiskom, republičke elite osetile su opasnost po svoju vladavinu.

Kraj Hladnog rata i početak balkanskih ratova: raspad Jugoslavije

Vladajuća birokratska klasa Srbije sve je glasnije zahtevala centralizaciju, kako bi naterala Sloveniju i Hrvatsku da plate za krizu. Njen najveći strah bio je od bunta na nerazvijenom i potlačenom Kosovu. Vladajuće klase Slovenije i Hrvatske opirale su se ovom pritisku i krenule da gledaju ka Evropi kao izlazu iz krize.

Tako se na sceni pojavio Slobodan Milošević, koji je prvi odlučio da napusti ustavne metode borbe i raskine sa „titoističkim“ kompromisima. On je poluge vlasti koristio na takav način da socijalni bunt preusmeri u nacionalistički, mobilišući Srbe svuda u Jugoslaviji da podrže centralizaciju. Kada je postalo jasno da u tome neće uspeti i da je stvorio sličnu nacionalističku reakciju u drugim republikama, te da će Nemačka podržati otcepljenje Slovenije i Hrvatske od Jugoslavije, Milošević se odlučio za rat.

Slovenija i Hrvatska su se 1991. godine otcepile, a Bosna je 1992. pošla njihovim stopama. Jugoslovenska vojska se nakon kraćeg rata povukla iz Slovenije, ali je osposobila Srbe u Hrvatskoj i Bosni da se naoružaju i bore za otcepljenje od Hrvatske i Bosne. Postajalo je sve očiglednije da Beograd neće pristati na gubitak trećine Srba sa raspadom Jugoslavije.

Tako je došlo do nastanka Republike Srpske Krajine i Republike Srpske, kao i do pokušaja srpskih snaga da osvoje što je više moguće teritorija u Bosni i Hercegovini. Njihova brutalnost i varvarstvo pri tom zadatku bile su strahovite. Srpske snage su prve dve godine rata imale prednost u vojnoj opremi i, srazmerno tome, ponašale su se kao agresor.

Osvojene teritorije su etnički čistile, iako su se predstavljale kao branitelj srpskog naroda od jačeg neprijatelja. To nije bila istina, ali je mnogima bilo uverljivo, delom zbog istorijskog nasleđa nacističke marionete Nezavisne države Hrvatske, tj. Velike Hrvatske koja je obuhvatala Bosnu i Hercegovinu.

Ipak, ponašanje srpskih vlasti u BiH tokom devedesetih bilo je zversko. Koncentracioni logori, masovna ubistva po etničkom ključu, silovanja i mučenja, bezakonje, spaljivanje sela, rušenje džamija…

Takođe, u Hrvatskoj i Bosni vlasti su bile slabije od vlasti u Beogradu, ali nisu bile ništa manje nacionalistički nastrojene. Vlast Franje Tuđmana i Hrvatske demokratske zajednice svakako je još od prvih dana pokazala antisrpske namere. Tuđman je u predizbornoj kampanji govorio protiv Srba i Jevreja, a nakon pobede očistio je mnoge Srbe iz državnog aparata. Štaviše, bio je spreman i da podeli Bosnu sa Srbijom, što je pokazao njegov dogovor sa Miloševićem u Karađorđevu, marta 1991. godine.

Nije, dakle, bila reč samo o srpskoj agresiji, ali ni o srpskoj žrtvi. Beograd i Zagreb su bili spremni da sarađuju, tj. da podele Bosnu i Hercegovinu. Mnogi Srbi i Hrvati u Bosni osećali su se nesigurno u nezavisnoj Bosni i Hercegovini, jer su bili manjine. Zato su mogli istovremeno da se osećaju ugroženo, ali i da nasedaju na ratnohušačku politiku Beograda i Zagreba i sudeluju u zverstvima protiv dojučerašnjih komšija.

Ni Bošnjačka vladajuća klika nije bila progresivnija niti tolerantnija od Srpske i Hrvatske. Ona je bila spremna da još 1991. godine Bosnu podeli po etničkim linijama, što je bio plan koji je sprečio samo pritisak javnosti. Nijedna strana u Bosni nije imala apsolutnu većinu, a Bošnjaci, koji su bili prosta većina, nisu se osećali sigurnim u podeljenoj Bosni, te su se usprotivili planu Alije Izetbegovića da prihvati podelu.

Kada je rat buknuo, doduše, Izetbegovićeva nacionalistička politika je pobedila. Njegova Stranka demokratske akcije takođe je često „čistila“ državni aparat od ne-Bošnjaka, dok su pripadnici paravojnih Zelenih beretki regrutovani isključivo među Bošnjacima. Budući da je ta strana na početku bila najslabija, svedena na enklave oko Travnika, Zenice, Tuzle, Bihaća, Sarajeva i u Istočnoj Bosni, njen udeo u masakrima još uvek je bio manji.

Imperijalistička intervencija, etničko čišćenje i neokolonijalizam u BiH

Doduše, što je sukob između hrvatskih i bošnjačkih snaga jačao tokom 1993. godine, i što je srpska strana te godine zauzimala veće teritorije, bošnjačko vođstvo je postajalo sve više nacionalno obojeno i sve više se oslanjalo na međunarodnu intervenciju, tražeći vojnu pomoć ne samo u enklavama, već i protiv srpskih i hrvatskih snaga, zarad uspostavljanja funkcionalne nacionalne države.

Zapad je bio podeljen po pitanju toga kako prići ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Intervencija je počela još 1992. godine, pod okriljem Ujedinjenih nacija, koje su često imale mandat za odbranu civila i enklava. Međutim, vremenom je vodeću reč preuzeo NATO koji se sve otvorenije protivio srpskoj strani u ratu. Ogroman pritisak iz Vašingtona počeo je 1994. godine, kada je Klintonova administracija odlučila da krizu u Bosni iskoristi kako bi pokazala da je Evropa još uvek zavisna od SAD i kako bi SAD popunile vakuum koji je iza sebe ostavio krah Sovjetskog Saveza na Istoku.

Zapad je tako dobio novo vođstvo u vidu SAD i odlučno promenio odnos snaga u ratu protiv sprskih jedinica. To se dogodilo krajem 1994. i početkom 1995. godine. Vašington je naoružao Zagreb i logistički spremio i pomogao operacije Bljesak i Oluja. Ova druga ostaće upamćena kao najveći pojedinačni čin etničkog čišćenja u ratovima devetesetih, na teritoriji Hrvatske.

Tuđman je pozdravio „oslobođenje“ tih teritorija Hrvatske, koja je zacementirala svoj status nezavisne zemlje činom varvarstva prema jednom od konstitutivnih naroda te zemlje i pod plaštom strane vojne sile.

Isto tako, Vašington je u samoj Bosni naterao bošnjačke i hrvatske vođe da se ujedine protiv srpske vojske. Slobodan Milošević je shvatio da strana kojoj pruža podršku gubi. On je već pre toga pokušao da nagovori snage Srpske da prihvate zapadni plan prema kom bi srpska strana dobila više od dve trećine Bosne. Sada je bio suočen sa situacijom da ga neposlušni pioni brukaju gubitkom teritorije i sa divljačkim ponašanjem, poput krvoločnog masakra hiljade muškaraca u Srebrenici u julu 1995. godine.

NATO bombardovanje srpskih snaga i Miloševićeva odluka da opere ruke od Karadžića i Mladića doveli su do Dejtonskog sporazuma, koji je okončao rat u Bosni i Hercegovini, ali i učvrstio rezultate etničkog čišćenja i legitimisao ulogu zapadnog imperijalizma kao neokolonijalnog vladara nove Bosne i Hercegovine.

Srbija i Hrvatska su dobile ulogu „garantora mira“, u zamenu za podelu BiH na dva dela, Federaciju i Republiku Srpsku. Dejton je zagarantovao ulogu zapadnih sila putem Kancelarije Visokog predstavnika, koji je dobio vlast da smenjuje demokratski izabrane političare, menja zakone itd. Počela je neoliberalna transformacija ekonomije, sa privatizacijom državnog i društvenog sektora, mahom od strane stranog kapitala. Zapadne trupe, na ovaj ili onaj način ispostave NATO-a, postale su efektivno glavna policijska snaga u Bosni i Hercegovini.

Neki zaključci: potreba za Balkanskom federacijom

Raspad Jugoslavije i ratovi nisu prestali 1995. godine. Milošević je socijalnu krizu u Srbiji nakon ratova iz devedesetih nastavio da kanališe u pravcu nacionalnog pitanja. Njegova surova represija nad kosovskim Albancima ponovo je dala NATO-u priliku da interveniše na Balkanu, ovog puta dikretno protiv Srbije.

Kada je i Kosovo 1999. godine stavljeno pod međunarodni protektorat, rat je nakratko buknuo i u Makedoniji, gde je albanska manjina, pod pritiskom nacionalističkih vlasti u Skoplju, odlučila da iskoristi trenutak i pokuša da podeli Makedoniju. Ni Makedonija, koja je inače pod pritiscima Grčke i Bugarske, nije mogla da izdrži pritisak, te je 2001. godine efektivno postala protektorat zapadnih sila.

Pisali smo i o današnjoj situaciji na Kosovu i u Makedoniji, kao i nedavnim protestima u Bosni i Hercegovini. Dok na Kosovu i u Makedoniji još uvek ne postoje značajne naznake antinacionalističkog otpora neokolonijalnom statusu, nedavni protesti u Bosni i Hercegovini pokazali su da je takav korak moguć. Doduše, slabost levih snaga širom Balkana, osim u Grčkoj, znači da su snage nacionalizma, u savezu sa raznim spoljašnjim sponzorima, još uvek dominantne.

Povratak Rusije kao energetske sile i sve oštriji sukob između nje i Zapada u Ukrajini pokazuju da su nacionalno pitanje i njegova veza sa imperijalizmom kao sistemom još uvek relevantna i čak eksplozivna. U Bosni, na Kosovu i u Makedoniji postoji mogućnost da se u budućnosti desi ono što se danas dešava u Ukrajini. Pokušaj nadmetanja jedne grupe sa drugom priziva stranu intervenciju i potencijalnu katastrofu.

Svaka od tih država pokazuje da su zemlje Balkana još uvek blisko povezane. BiH, Kosovo i Makedonija ostaju pocepane ne samo unutar sebe samih, već u svoje interne podele uvlače i susedne zemlje, a sa njima i velike sile. Svaki pokušaj pravljenja nacionalne države na Balkanu završava se etničkim čišćenjem, podelama i stvaranjem novih izvora nestabilnosti u širem regionu.

BiH za sobom povlači Srbiju i Hrvatsku, Makedonija uvlači Grčku, Bugarsku, Albaniju i Srbiju, a Kosovo Srbiju i Albaniju. Kao što smo pokazali, to u region uvlači velike i sile u usponu, od SAD i EU, preko Rusije, pa do Turske. Zato je potrebno podvući da je projekat nacionalnih država na Balkanu neodrživ.

Iako je situacija danas manje dramatična, čak i u Ukrajini, u poređenju sa devedesetim i ranim dvehiljadiim godinama, ipak živimo u periodu velike krize svetskog kapitalizma i zaoštravanja među-imperijalističkih sukoba.

Videli smo niz revolucija i ratova na Bliskom istoku, a sada rat ponovo preti i na tlu Evrope. Zapadni odgovor na krizu, danas kao i početkom devedesetih, jeste proširenje evro-atlantskih struktura na Istok. To proširenje u jeku krize prate i gašenje demokratskih sloboda i uvođenje politika štednje, kako bi se oživeo bankarski sektor zapadnih sila. Videli smo da je taj proces Grčku doveo do ivice katastrofe. Na sreću, tamo je levica ojačala kao glavni odgovor na krizu. Rast radikalno leve koalicije Sirize, kao izraza još većeg i šarenijeg levog pokreta na ulicama, kao i želje za alternativom neoliberalizmu, o čemu smo pisali, pokazuje da je moguće izgraditi alternativu sadašnjem stanju.

Ipak, Siriza po nacionalnom pitanju pokazuje dve potencijalne slabosti. Prva je privrženost „Evropskom projektu“. Međutim, kao što smo u ovom članku a i drugde pokazali, „evropske integracije pre evropskih integracija“ dovele su do situacije u kojoj se danas nalazi čitav Balkan. Videćemo tek kako će ta privrženost Evropskoj uniji, čak i ako se temelji na protivljenju njenim neoliberalnim i nedemokratskim tekovinama, da se odrazi na Sirizu posle pobede na izborima. Takođe, kao druga potencijalna slabost javlja se klasična grčka nacionalistička politika prema Makedoniji, koja Makedoniju, inače slabu i podeljenu, predstavlja kao NATO pretnju Grčkoj, članici pakta i vodećem investitoru u zavisnoj Makedoniji.

Levica mora da nauči lekcije prošlosti, kao i da kreativno reaguje na današnje probleme. Siriza pokazuje na koji način danas možemo da izgradimo novu levicu širom Balkana, ali će ona biti u opasnosti ako se ne otrezni od nacionalnih i evropskih zabluda. Nestabilnost na Balkanu opstaje kao rezultat pokušaja da se nacionalni projekti „dovedu do kraja“, dok se za njih traži sponzorstvo velikih sila, prevashodno Evropske unije i NATO-a, ali i Rusije, pa čak i Turske.

Levica na Balkanu može da ponudi alternativu, na bazi nacionalne ravnopravnosti i radničke solidarnosti, pozivanjem na Balkansku federaciju. Jedinstvo bi osiguralo ne samo slobodu svih naroda, već i nezavisnost balkanskih ekonomija od spoljašnje eksploatacije. To bi oslobodilo resurse za unutrašnji razvoj i uslove za punu zaposlenost, što decenije evropskih ili ruskih integracija nisu mogle pružiti. Tu je Latinska Amerika primer toga šta veći nivo regionalne saradnje može da postigne. Štaviše, ponuda nekoliko vlada Latinske Amerike da pomognu Grčkoj u slučaju leve pobede u toj zemlji i kapitalističkih pokušaja destabilizacije takve vlade pokazuju da periferija može da utiče na sam centar svetskog kapitalističkog sistema.

Levica bi tako nacionalno pitanje iskoristila kao polugu da spoji socijalističke snage u imperijalističkim zemljama sa progresivnim snagama na samom Balkanu. Pozivajući levicu u imperijalističkim zemljama da se bori prevashodno protiv intervencije njihovih zemalja na našim prostorima, naša levica bi našla moćnog saveznika u borbama koje nam u neposrednoj budućnosti predstoje protiv naših vladara. Zato slogan „Balkanske socijalističke federacije“ nije samo zahtev za Balkanom slobodnim od imperijalizma, već je i deo svetske borbe protiv imperijalizma, za bolje sutra za čitavo čovečanstvo. Sa ponosom ponovo ističemo tu parolu.