Desnica u Grčkoj: Saterana u ćošak, ali spremna da se bori za opstanak[11 min. za čitanje]

U svom drugom izveštaju iz Grčke, Kevin Ovenden istražuje ekstremizam tradicionalne desnice.
Maštovitom demonstracijom solidarnosti u praksi, Fudbal filozofija je odlučila da sponzoriše poznatog progresivnog novinara Kevina Ovendena kako bi otišao u Grčku i za Counterfire ekskluzivno izveštavao o Sirizinoj kampanji pored drugih radikalnih medija iz SAD i Australije. Marks21 će redovno objavljivati prevode ove jedinstvene serije članaka.

U Evropi će se ove godine održati priličan broj značajnih izbora – uključujući opšte izbore u Britaniji u maju.

Sutrašnji[1] „Marš republike“ nacionalnog jedinstva u Parizu postao je izraz „evropske solidarnosti“ – ili, bolje rečeno, solidarnosti između evropskih vođa koji stoje spram besnih biračkih tela.

Kakva zgoda za Antonisa Samarasa, grčkog nacional-šovinističkog premijera, koji će se na tom maršu pojaviti u okviru svoje očajničke izborne kampanje koja za cilj ima da odgodi pobedu levičarske Sirize koja se bori protiv mera štednje.

Njegovo prisustvo jasno uokviruje političku igrariju i mahinacije kojima su evropske elite reagovale na užas slučaja Šarli Ebdo (Charlie Hebdo).

Organizacija marša „nacionalnog jedinstva“ uletela je u brzake političkih tokova pre dva dana, kada je Nikolas Sarkozi u ime svoje partije UMP, koja se nalazi na desnom centru političkog spektra, pozvao predsednika Francuske iz redova Socijalističke partije, Fransoa Olanda, da u povorku uključi i Marin Le Pen i njene povampirene fašiste iz Nacionalnog fronta.

„Ja predstavljam četvrtinu francuskog stanovništrva,“ izjavila je Le Pen, „kako je moguće govoriti o nacionalnom jedinstvu bez mene?“ Njeno pitanje najjasnije ukazuje na praznorečje mnogih levičara koji tvrde da je ujedinjenje za republiku način da se Francuska ujedini protiv desnice.

Da li slučajno, ili sa namerom, Oland – najnepopularniji Francuski predsednik svih vremena – došao je do veoma elegantnog rešenja. Francuska republika je evropeizovana, a nacionalno jedinstvo zamenjeno još jednim grupnim selfijem lidera Evropske unije kakav obično ide uz svako propalo okupljanje.

Le Pen je mogla biti izostavljena tako što se osiguralo da će maršu prisustvovati Kameron, Merkel… i, navodno na sopstveno insistiranje, Samaras.

Dakle, kako bi sagradio kordon oko Le Pen, Oland će marširati zajedno sa Samarasom čije su intervencije nakon ubistava u Parizu bile ekstremnije od reakcija liderke Nacionalnog fronta, i na taj način mu dati vetar u leđa dve nedelje pred izbore.

Prema svim istraživanjima, Siriza i levica su u vođstvu. Sedamdeset godina antikomunizam je u Grčkoj držao levicu u opoziciji (ponekad i u egzilu) – kroz državnu politiku i/ili silom oružja.

Činjenica da se levica može naći na vlasti nakon dvadeset petog januara ogromna je stvar. Moj cilj je da kroz ove izveštaje ilustrujem implikacije takvog razvoja događaja i da detaljno opišem njegovo značenje.

Međutim, ne smemo iz vida gubiti desnicu. Prema podacima istraživanjâ javnog mnjenja Nova demokratija tek malo zaostaje za Sirizom. No, u trenutku ove velike demonstracije evropejskog licemerja u Parizu, danas ću se pozabaviti osvetljavanjem jazbine grčke desnice.

Rodoslov apsolutističke desnice

Decenije stabilnosti nakon Drugog svetskog rata dovele su, širom Zapadne Evrope, do premeštanja politike iz masovnih, nasilnih sukoba karakterističnih za 1930-te, u mirnije okvire parlamentarne demokratije.

Demohrišćanstvo je nastalo – odnosno, ako želimo da budemo precizni, stvoreno je uz ogromne napore i uložena sredstva – kao široka platforma za čitav spektar onih snaga koje su se u međuratnom periodu borile za političku vlast pod sopstvenim, posebnim obeležjem: nacional-konzervativce, industrijalce, religijske konzervativce, liberale, fašiste… ukratko, desničarske oportuniste svih fela.

Ovaj proces je u Grčkoj bio donekle usporen i specifičan. Pobeda antikomunista u građanskom ratu koji je vođen od 1945. do 1949. godine, gurnula je u narednih tri decenije levicu u ilegalni rad kroz frontovske organizacije. Hladni rat, kao i podrška Amerike i Britanije, učvrstili su vlast monarhističke, autoritarne desnice koja je redovno koristila političko nasilje.

Bez obzira na to da li ste ga već pogledali ili ne, tokom ovog meseca bi bilo zaista dobro da pogledate odličan film Koste Gavrasa, Z,  u kom je prikazan atentat na levičarskog političara (i izuzetnog sportistu) Grigorisa Lambrakisa u Solunu 1963. godine.

U zaveru oko atentata bio je uključen sam vrh vojno-monarhističke desnice, a njihove tehnike najavile su sofisticiranu i perfidnu strategiju napetosti koju je tokom ’70-tih godina koristila italijanska biznis klasa.

Grčka desnica isfabrikovala je navodno autonomni protestni pokret „ogorčenih“ građana, svojevrsnu „tihu većinu“ koju su mahom činili antikomunistički nastrojeni batinaši. Dvojica takvih „demonstranata“ na smrt su pretukla Lambrakisa. Međutim, odgovornost za njegovo ubistvo ležala je dalje i više u hijerarhiji moći.

Grčka država, koja je u skoro svakom pogledu kasnila u razvoju, bila je sasvim moderna, pa čak i ispred svog vremena, na polju kontrarevolucionarnih taktika.

Kada je levica batinama oterana iz političke arene, zvanična opozicija ostala je u rukama liberala i centrista. Vojni udar 1967. godine bio je samo poslednji trzaj trijade oligarhâ, dvora i američke ambasade da se njihova anahrona vlast opravda i održi.

Uprkos neviđenoj brutalnosti, jedino što je time postignuto bilo je da se na još nekoliko godina obuzdaju generacijske socijalne promene koje su potresale ostatak sveta – od Bogsajda, preko Bangladeša, do Bijafre.

Kada je 1974. godine hunta pala, bilo je to kao da su se na Atinu u istom mesecu sručili Vudstok, Sardžent Peper Bitlsa,  maj ’68-me, Tet ofanziva i italijanska Vruća jesen.

Grčka kapitalistička klasa se nakon toga nikako nije mogla vratiti vojno-monarhističkim metodama. Umesto toga, okupila se oko očinske figure Konstantina Karamanlisa, koji je godine udara proveo van Grčke, u koju se potom vratio kako bi formirao partiju Nove demokratije.

Italijanski demohrišćani imali su na raspolaganju luksuz od dvadeset godina lufta da stope međusobno rivalske desne snage (koje je povezivala zlatna nit korupcije krezijanskih razmera, mafije i ogromnih socijalnih resursa Katoličke crkve). Nova demokratija je morala da učini isto to tokom turbulentne druge polovine 1970-tih godina.

Jedna od posledica je bila i ta da su Novom demokratijom dominirali paternalistički desničarski političari starog kova. Porodične i institucionalne veze sa tradicionalno antidemokratskim establišmentom ostale su snažne.

Istovremeno, poput drugih desnocentraških organizacija tokom ’80-tih i ’90-tih, ND se trudila da bude partija ekonomskog liberalizma ­– po modelu Tačer-Regan. Pa ipak, njena popularnost više je dugovala nacionalno-konzervativnim motivima patriotizma, pravoslavlja, antikomunizma i neskrivenog rasizma.

Kao primer toga služi činjenica da je Nova demokratija pre pet godina odbila da u parlamentu podrži memorandum o štednji koji je tadašnji premijer Jorgos Papandreu potpisao sa Trojkom evropskih i međunarodnih zajmodavaca.

Ta odluka bila je motivisana najužim partijskim interesom i dovela je do toga da se ideološki najpredaniji neoliberali, predvođeni Dorom Bakojanis, privremeno otcepe od partije.

Bakojanis je tipična predstavnica neoliberalne, modernizujuće desnice – izdanak Micotakisovog klana u okviru Nove demokratije. Ona je danas ponovo u redovima ove partije, međutim, njeno krilo ne nalazi se na poziciji moći.

Vođstvo je u Samarasovim rukama, a raskol između njih dvoje više je nego ideološki. Samaras je bio na čelu nacional-šovinističke frakcije koja se tokom ’90-tih izdvojila iz Nove demokratije.

No, on se vratio tačno na vreme, pre šest godina, kako bi primio vođstvo izigravši Bakojanis i čitav Micotakisov klan, koji su svih tih godina ostali lojalni partiji tokom.

Dileme koje je kriza postavila na dnevni red napele su i najsložnije odnose među konzervativcima. Kada je reč o grčkoj desnici, u obzir moramo uzeti i lične antipatije, ideološke sukobe i klansku vendetu.

(Po)divlja(la) desnica

Rekonfiguracija desnice u Grčkoj je, pored eksperimentalno povoljnih uslova, deo fenomena koji obuhvata čitavu Evropu.

Jedinstveni stožer demohrišćana je u stanju rasprada, što otvara mogućnost nastanka samostalnih partija raznih varijacija desničarskih snaga – od antievropskih šovinista, do otvorenih fašista.

Nacionalni front u Francuskoj, koji je svojevremeno 1983. godine otpisivan kao jalov pužadistički protestni pokret, trenutno je najveći ledeni breg koji se odlomio od raspadajućeg glečera.

Najuspešnija partija vladajuće klase u istoriji – britanski Torijevci – suočena je sa ozbiljnim problemom prebega u UKIP. Čak i u Nemačkoj, koja je najviše profitirala od jedinstvene valute EU, desno-populistička Alternative fur Deutchland ima preko pet procenata neophodnih za ulazak u parlament.

Ovaj proces je u poodmaklom stadijumu u Grčkoj, u kojoj postoje sve varijante desničarskih organizacija.

Nezavisni Grci organizuju se na nacionalističkoj ali anti-memorandumskoj osnovi. Oni, doduše, jedva preživljavaju. Rasističko-nacionalistički LAOS bio je prvi koji je pokupio značajan deo podrške koju je uživala Nova demokratija. Njegov krah nije doveo do restoracije desnice oko mirnih parlamentarnih metoda, već njenoj dvostrukoj radikalizaciji.

Pre svega, politički vakuum koji je LAOS ostavio popunila je otvoreno neonacistička Zlatna zora. Drugo, prebezi iz LAOS-a u Novu demokratiju dobili su počasna mesta, bez obzira na njihovu često fašističku prošlost.

Makis Voridis – bivši poslanik LAOS-a, a sadašnji poslanik Nove demokratije – u dobrim je odnosima sa Samarasom. Voridis je tokom studentskih dana bio ozloglašeni fašistički jurišnik. Na priloženoj slici možemo ga videti kako sekirom juri levičarske studente na Pravnom fakultetu.

voridis-holding-an-axe

Samaras možda nije nosio sekiru, ali se njegova celokupna politička linija tokom proteklih pet godina zasnivala na dubokom zadiranju u kolektivno pamćenje desnice iz kojeg je izvukao svaki prljavi antikomunistički izraz i porugu koji su nastali tokom Hladnog rata.

Ovaj miks začinjen je najzaraznijim antiimigrantskim i antimuslimanskim rasizmom. Tako je pre par dana Samaras ozbiljno započeo svoju predizbornu kampanju posetom udaljenoj granici između Grčke i Turske koju označava reka Evros.

Upravo na ovom mestu je kontrola nad granicom voljno predata evropskoj korporaciji Frontex, kojoj se velikodušno plaća da imigrante drži izvan Grčke. Štaviše, postoji i bonus koji oni primaju za svaku beživotno telo crne ili mrke boje kože koje ispliva na obalu reke.

Samaras poteže najprljavije antiimigrantske poteze čije posledice postaju odmah vidljive.

Juče je došlo do incidenta koji je skoro u potpunosti ostao zasenjen strašnim vestima iz Pariza – naoružani čovek je ušao u hostel u Solunu, u kom pretežno žive radnici imigranti, i mašući pištoljem zapretio da će otvoriti vatru zato što mu se „smučilo da plaća poreze za vas“.

Da to nije bio neko sa društvene margine? Batinaš koji pripada fašističkoj Zlatnoj zori? Ne. U pitanju je bio Stelios Joanides, lokalni funkcioner Samarasove Nove demokratije.

Fašisti iz Zlatne zore imaju svoje „sigurnosne bataljone“, a policija i vojska imaju dugoročne i prisne odnose sa antidemokratskom desnicom.

No, ne moramo se toliko zagledati u „dubinu državnih službi“ kako bismo videli ružno lice desničarskog paravojnog nasilja. Ono obitava u kancelarijama odlazeće vladajuće partije.

Narodno ili nacionalno jedinstvo?

Tragična sudbina velikog reformatorskog eksperimenta Salvadora Aljendea i njegove Vlade narodnog jedinstva u Čileu, svrgnutih vojnim udarom 1973. godine, još uvek progoni levicu.

Zbog toga, ali i zbog prošlosti i trenutnog stanja na grčkoj desnici, ne možemo govoriti o tome da je zabrinutost za budućnost demokratije u zemlji koja nam je taj termin i dala uzaludna.

Otvoreno je pitanje kako će desnica reagovati u slučaju da za dve nedelje pretrpi poraz. Što više glasova osvoje nacisti iz Zlatne zore, čije se vođe nalaze u zatvoru, to će njihov argument o neophodnosti „aktivističkijeg“ pristupa obračunavanju sa levicom biti snažniji – to znači manje parlamentarnih govorancija à la Samaras, a više staromodnih napada sekirom u stilu pomenutog Voridisa.

Međutim, mnogo je drugog oružja na raspolaganju brodovlasnika, medijskih magnata, desničarskih dinastija i njihovih evropskih poslovnih prijatelja koje će morati da iskoriste pre nego što se okrenu sirovim metodama uličnih borbi.

Većinu ovog oružja obezbeđuju upravo veoma civilizovane, veoma liberalno-demokratski orijentisane birokratije Evropske unije, Centralne banke i pripadajuća ministarstava spoljnih poslova. To oružje podrazumeva metode ucene i zastrašivanja koje se uveliko koriste protiv Sirize, a posebno protiv njenog levog krila.

Jedan od ključeva tog arsenala nalazi se u rukama predsednika Francuske koji pripada Socijalističkoj partiji. Verujem da smo svi svesni da će Oland i kompanija koristiti svaku birokratsku začkoljčicu koja im stoji na raspolaganju da osujete radikalne reforme u Atini.

Ali, dok on bude marširao ruku pod ruku sa Samarasom, zapamtite sledeće – on ne podržava tek metaforički ubojitu politiku evropskog kapitala, već čoveka koji bez ikakvog problema predvodi partiju pištoljaša i manijaka sa sekirama kojima se desnica bez izuzetka okreće onda kada levica odbije civilizovanije forme pritiska.

Molimo vas da podržite ovaj poduhvat. Kevinovi izveštaji se finansiraju od prodaje „Syriza: Greek For Hope“ majica. Nabavite svoju preko Fudbal filozofije.


[1] Tekst je originalno objavljen 10.1.2015. na sajtu counterfire.org