Lenjin: Kada spontane borbe nisu dovoljne (1)[4 min. za čitanje]

U narednim danima postavljaćemo po jedan nastavak četvorodelnog feljtona o liku kog mnogi neupućeno mrze ili obožavaju. Kao i do sada, želja nam je da se upoznamo sa opasnim idejama, njihovim nosiocima i uslovima njihovog nastanka, pa da vidimo šta od svega toga može danas da nam koristi. A što se Lenjina tiče, tvrdimo – može dosta toga. Feljton je prvobitno objavljivan od 3. do 6. broja Solidarnosti, a sada je prošao i obuhvatno lektorsko osveživanje.

Sâmo Lenjinovo ime ume da izazove dve sasvim suprotne reakcije među današnjim antikapitalistkinjama i antikapitalistima. Kao beskompromisni revolucionar, posvećen radničkoj stvari, Lenjin dan danas ostaje inspiracija mnogima.

Puno ljudi, međutim, zazire od ideje o potrebi da se „izgradi partija”, ili fraza poput „demokratskog centralizma”. Mnogi hvale treperavu spontanost današnjih pokreta, nasuprot rigidnim birokratama iz redova starih partija kakva je Laburistička (u Velikoj Britaniji, prim.prev).

Pa ipak, Lenjin je u revolucionarnoj partiji video sredstvo za oslobađanje radikalne kreativnosti ogromne većine ljudi širom sveta iz okova kapitalizma.

Ideje je razvijao u hodu, iznova prepravljajući metode kojima je pokušavao da reši jednu od temeljnih zagonetki marksizma.

Karl Marks je napisao da „oslobođenje radničke klase mora biti delo same radničke klase” – socijalizam se ne može nametnuti s vrha, a revolucija mora da angažuje masu običnih ljudi.

Ali osim toga napisao je i da je „mišljenje vladajuće klase u svakoj epohi vladajuće mišljenje” – većina radnica i radnika, većinu vremena, nema revolucionarnu svest.

Revolucionarni socijalisti/kinje zato moraju da se bore rame uz rame s velikim brojem nerevolucionarnih ljudi i pridobiju ih za revoluciju.

Lenjin je na rešavanju ovog problema počeo da radi na prekretnici XIX i XX veka.

U to vreme Rusijom je vladao car, apsolutistički monarh. Radnička klasa je bila malobrojna, ali je rasla velikom brzinom – i počela da pokazuje zube. Već u prvim godinama XX veka izbijalo je oko sto štrajkova dnevno.

Jedan deo ruskih socijaldemokrata – kako su se marksisti u to vreme nazivali – zaključio je da bi trebalo skoncentrisati se na pomaganje i širenje borbi radništva koje su počivale na ekonomskim zahtevima, nasuprot stavljanja fokusa na političku borbu protiv carističke diktature.

Ovi „ekonomistički” socijalisti naglašavali su spontanost radničkih štrajkova, uvereni da će se na taj način u radničkoj klasi postepeno razviti svest o njenoj sposobnosti da sruši kapitalizam.

Lenjin se 1902. godine u pamfletu Šta da se radi? suprotstavio ekonomistima. Kao što kapitalizam ne može da postepeno preraste u socijalizam, tako se ni sindikalna svest ne pretvara automatski u revolucionarnu.

Ovakvo „klanjanje pred spontanošću” od socijalista pravi rep pokreta koji mlatara iza onoga „što postoji u ‘danom momentu'”, tvrdio je:

„Svest radničke klase ne može biti prava politička svest ako radnici ne umeju da reagiraju na sve moguće slučajeve tiranije i ugnjetavanja, nasilja i zloupotrebe…”

Lenjinu je, kao i svakom socijalisti, bilo drago da vidi radnike koji se kolektivno bore za poboljšanje svog materijalnog položaja – ali on nije hteo da samo stoji sa strane i aplaudira. Hteo je da pridobije što je više radnika moguće da se usprotive i, na primer, antisemitskim pogromima.

Zato je u Šta da se radi? zagovarao stvaranje organizacije revolucionara/ki na nivou cele zemlje, sa jezgrom sastavljenim od fultajm aktivista koji bi pokretali i uključivali se u radničke aktivnosti.

Ova partija bi se organizovala oko novina, Iskre, koje bi izveštavale o borbama i dokumentovale nepravde – istovremeno pružajući organizaciono vođstvo aktivistima.

„[Z]a socijal-demokrata ideal ne sme biti sekretar trejdjuniona, nego narodni tribun, koji ume da reagira na sve moguće manifestacije samovolje i ugnjetavanja, ma gde se one dešavale, ma kojeg se sloja ili klase one ticale, koji ume da iskoristi svaku sitnicu da pred svima izlaže svoja socijalistička uverenja i svoje demokratske zahteve…”

Na kongresu ruskih socijaldemokrata održanom 1903. godine, većina prisutnih izjasnila se u prilog Lenjinovih kritika ekonomizma, kao i za osnivanje partije i novina. Ipak, ekipa iz Iskre pocepala se na dve grupe.

Lenjinovi boljševici (ili „većina”, na ruskom jeziku) su zahtevali statut koji bi uspostavio strogu disciplinu za članove i članice partije, dok su menjševici („manjina”) bili za labavije kriterijume po pitanju članstva.

Ovo je bio odjek rasprave oko ekonomizma. Shvatanje menjševika možemo ovako da sumiramo: ako je radnička klasa ta koja će izneti revoluciju, onda partija treba da odražava ceo pokret. Nasuprot toga, Lenjin je hteo partiju koja bi bila u stanju da u pokretu interveniše.

Nepune dve godine kasnije, boljševici će se suočiti sa najtežim testom svakog revolucionara –sa izbijanjem revolucije.

1905. godinu u potpunosti je obeležilo izbijanje masovnih štrajkova i nemira širom Rusije. To je Lenjina primoralo da koriguje neke od svojih dotadašnjih ideja i pronađe rešenja za novi problem – šta raditi kada su mase daleko revolucionarnije od samih partijskih komiteta?

ispod možete preuzeti PDF sken Lenjinovog pamfleta Šta da se radi?

lenjin_sta-da-se-radi.pdf