Biće mi potrebna pomoć svih levičarskih organizacija[7 min. za čitanje]

Intervju sa Željkom Veselinovićem

Trudimo se da prenosimo na našem sajtu glasove iz radničkog pokreta. Ovde Miljan Jelić razgovara sa Željkom Veselinovićem, predsednikom USS Sloga.

Vaš sindikat je podneo Inicijativu za ocenu ustavnosti i zakonitosti propisa kojim se uvodi „lizing radnika”. Koliko pravna sredstva omogućuju borbu za dostojanstven rad imajući u vidu da se vlast oglušuje o radničke zahteve?

Udruženi sindikati Srbije Sloga su podneli Ustavnom sudu zahtev za ocenu ustavnosti i zakonitosti propisa u vezi lizing radnika. Smatramo da je ustavno pravo svakog gradjanina pravo na rad, kao i da svako iznajmljivanje radne snage znači ponižavanje dostajanstva, kako radnika tako i svih građana Srbije. Nijedan zakon nije uredio ovu oblast i tek sada neke sumnjive radne grupe iza kulisa i bez učešća stručne javnosti pokušavaju da donesu predlog zakona koji bi po hitnom postupku trebao biti usvojen u Skupštini Srbije. Nažalost, u ovakvim stvarima učestvuju i pojedini sindikati koji time daju legitimitet nečemu što uopšte ne bi trebalo da postoji, jer se time krše osnovna elementarna prava radnika, a to je pravo na stalni radni odnos, sigurnu zaradu, mogućnost korišćenja godišnjeg odmora, bolovanja, prava na sindikalno organizovanje i svih drugih prava koje imaju stalno zaposleni radnici. Ustavni sud je u Srbiji veoma često produžena ruka vlasti, tako da njihove odluke često mogu biti politički motivisane, ali se iskreno nadamo da će ova inicijativa probuditi malo i javnost Srbije koja može pomoći da se nađe modus kako bi se ovakvi vidovi zapošljavanja ukinuli. Znamo da će to biti veoma teško jer se zakoni u Srbiji, pogotovo u delu koji se odnosi na radna prava, kreiraju u stranim komorama i kompanijama koje ovim putem žele da zaposle jeftinu i poslušnu radnu snagu, ali je naša misija da probamo to da sprečimo koliko god to izgledalo teško u ovom trenutku.

Nedavno je sa Trga Slavija uklonjena bista Dimitrija Tucovića. On je bio ne samo vodja, već i jedna od centralnih figura radničkog pokreta uopšte. Smatrao je da klasna borba ne može biti samo sindikalna, odnosno ekonomska, već i politička. Kako tumačite ovakve stavove? Da li je potrebno organizovanje radnica i radnika u njihovu nezavisnu partiju?

Uklanjanje biste Dimitrija Tucovića, kao i njegovih zemnih ostataka u toku noći i u ranu zoru je jedan, slobodno mogu reći, razbojnički čin gradskih vlasti koje su na ovaj način praktično želele da onemoguće i spreče održavanje bilo kakvih protestnih okupljanja koja bi sigurno bila održana. S jedne strane, to je dobro jer su pokazali strah od okupljanja poštovalaca lika i dela Dimitrija Tucovića i to sigurno može biti dobar pokazatelj da je u narednom periodu, i to vrlo brzo, neophodno organizovanje jednog širokog fronta ne samo radnica i radnika već i studenata, penzionera, seljaka, nezaposlenih lica i svih socijalno ugroženih kategorija a koji bi mogao adekvatno, zajedničkim snagama, da se suprotstavi narastajućem imperijalizmu, kapitalizmu, neoliberalizmu koji preti da uništi sve sfere života u Srbiji i koji jedino mogu biti sprečeni od strane udruženih levičarskih snaga, što bi sigurno bilo okupljanje i formiranje jedne nezavisne levičarsko-radničke partije koja je neophodna Srbiji kao brana od daljeg urušavanja.

Skoro je USS „Sloga” postala članica medjunarodnog sindikalnog saveza WFTU. Takodje, sarađujete sa levičarskim organizacijama poput grčkog sindikata PAME i nemačke partije Die Linke. Kako je došlo do ostvarivanja ovakvih međunarodnih kontakata? Koliko je bitno povezivanje radnica i radnika na internacionalnom nivou?

Već duži niz godina kroz saradnju sa Mrežom sindikata pri Evropskoj levici čiji smo član od 2010. godine i sa kojima su nas povezale naše kolege iz nemačkih sindikata, kao i ljudi iz fondacije Rosa Luxemburg, učestvujemo na godišnjim skupovima organizacije gde imamo prilike da razgovaramo i razmenimo iskustva sa našim drugovima iz sindikata i političkih partija levice iz gotovo svih zemalja Evrope. Ono što smo tamo imali prilike da vidimo i čujemo je za naše uslove još uvek nepojmljivo, a to je pre svega da su članovi sindikata ujedno i članovi ili aktivisti partija levice i da ta zajednička koordinisana akcija uvek donosi rezultate, što mi želimo da primenimo i ovde u Srbiji. Sa druge strane, verovatno prateći naš rad, ove godine smo dobili poziv da budemo jedan od osnivača Balkanskog socijalnog foruma pod pokroviteljstvom PAME-a i Svetske federacije sindikata WFTU. Sa zadovoljstvom smo prihvatili poziv za učešće, i na tom skupu u Solunu smo upoznali naše drugove iz tih sindikata. Svideo nam se njihov rad, kao i njima naš rad i aktivnosti ovde u Srbiji. Poslali smo zvaničan zahtev za prijem, tako da smo pre neka dva meseca postali punopravni član WFTU. Primljeni smo na kongresu u Durbanu za koji smo dobili poziv, ali na žalost, zbog loših avionskih veza i skupih karata, nismo uspeli da pošaljemo delegaciju u Durban, ali sam ja na kongresu PAME-a, održanom nedavno u Atini, uspeo da razgovaram sa velikim brojem kolega iz zemalja širom sveta sa kojima ćemo ubuduće imati redovnu komunikaciju i uzvratne posete. Takođe, podneli smo i zahtev da budemo domaćini dva skupa, i to sastanka Mreže sindikata i Balkanskog socijalnog foruma, što bi bilo izuzetno značajno kako za naš sindikat, tako i za levi pokret u Srbiji uopšte, jer bi na tim skupovima mogli dosta toga da čujemo i naučimo, kao i da nam gosti budu vodeći ljudi partija levice i sindikata iz Evrope, a što bi bilo izuzetno značajno za promociju levih ideja ovde u Srbiji.

Socijalni dijalog ne postoji u Srbiji, država usvaja zakone po hitnom postupku, izbegavaju se javne rasprave, vlada se dekretima, reprezentativnost sindikata jako dugo nije utvrdjivana, skorašnji primeri Jure i sličnih poslodavaca svedoče o katastrofalnom položaju radnica i radnika… Da li su to neki od razloga zašto ste odlučili da izađete kao kandidat na predsedničke izbore? Koja je poruka i cilj ove kandidature?

Upravo u vašem pitanju i mojim prethodnim odgovorima leži odgovor zašto želim da se kandidujem na predsedničkim izborima. Jednom mora da se preseče i kaže dosta. Pravna država ne funkcioniše, radnici su ostavljeni na milost i nemilost potkupljenih i posvađanih sindikata, radnička opcija koja bi se zalagala za problem radnika i svih socijalno ugroženih kategorija ne postoji, bahata i bezobrazna vlast bez problema smanjuje plate i penzije, poskupljuje struju, gorivo, komunalije, osnovne životne namirnice. MMF i Svetska banka vode ovu državu koja se zadužuje u milijardama. Oni nam se predstavljaju kao spasitelji, a u stvari su naši dželati. Takođe, tajkuni koju kupuju naše zemljište i preprodaju ga strancima, utrkivanje za ulazak u NATO pakt, potencijalna prodaja Telekoma, EPS-a, Aerodroma i drugih strateških preduzeća su signal za uzbunu. Vreme je da se nešto promeni. Znam da ću lično ja biti izložen najgorim napadima i medijskim i svim drugim, ali neko mora da krene. U toj borbi za pravednu, radničku Srbiju biće mi potrebna pomoć svih levičarskih organizacija, jer se moramo okupiti i pokazati koliko nas ima i koliko nas je spremno za borbu. Da se razumemo, u predsedničkim izborima nema nikakvog interesa. Svi su gubitnici osim pobednika koji može biti samo jedan i u tome vidim našu šansu koju moramo iskoristiti – jer za razliku od drugih partija koje imaju novac, medije i infrastrukturu, ali nemaju motiva jer nemaju interesa, mi levičari radimo sve iz uverenja i ubeđenja. Ako to budemo znali da iskoristimo na pravi način, bićemo pobednici i to može biti pelcer za kasnije formiranje jedne ozbiljne radničko-levičarske partije, tako da ću se boriti da pridobijem svakog čoveka, kao i da ideje radništva i iskrene levice proširim na što veći broj ljudi u čemu ću, nadam se, imati podršku i pomoć svih drugova koji veruju u prave ideje i socijalno pravednu državu.