Srbija: Pion Rusije na Balkanu[7 min. za čitanje]

Napeta atmosfera, prožeta razmenom kratkih, zbunjenih pogleda nasumičnih prolaznika-nepoznanika i nestrpljivih korisnika gradskog prevoza. Nema ulične fešte, nema zastavica kojima sitna čeljad frenetično mlatara, nema karanfila po cesti. Kordoni policije na svakih desetak minuta pomeraju potencijalne teroriste „još samo pet koraka“ niz trotoar, dalje od Vasine ulice, kojom će uskoro proći vozilo predsednika ruskog, i nekadašnjeg rukovodećeg Gasproma, Dmitrija Medvedeva. Dvadeseti oktobar dve hiljade devete, dan kada je pre 65 godina Beograd oslobođen od nacističke okupacije.

Ovaj tekst neće pokušati da rasvetli licemerje srpskih vlasti glede dosledne politike deklarativnog gajenja, elementarnog nepoznavanja i suštinskog odbacivanja tradicija revolucionarne antifašističke borbe naroda nekadašnje Jugoslavije. Zvaničnička prisećanja i besede o slavnoj prošlosti često u sebi kriju prljave političke projekte sadašnjosti i budućnosti.

Postoje dva osnovna tumačenja posete ruskog predsednika Srbiji, tokom koje je dogovoren transfer kredita vrednog milijardu evra, koji je Vladi Srbije omogućio odlaganje eksplozije radničkog nezadovoljstva usled sve lošijih životnih uslova. Oba se tumačenja orijentišu oko inicijative Medvedeva za pokretanjem nove „bezbedonosne“ alijanse u Evropi, sačinjene od svih država koje nisu, niti žele biti članice NATO pakta, a u kojoj bi Srbija igrala „značajnu ulogu“.

Prvo tumačenje dolazi sa Zapada, čiji vojni analitičari ovo posmatraju kao poziv na ukidanje NATO pakta i obnavljanje borbe oko geo-strateških pozicija u Evropi. Drugo tumačenje, razložno, dolazi iz pro-ruskih kuloara. Ono zastupa stav ministarstva inostranih poslova Ruske Federacije, da je „stari sistem bezbednosti zastareo i neefikasan“ i da ga je potrebno zameniti novim sistemom, naoružanim najčvršćim setovima garancija o mirnom rešenju sporova.

Ovu sliku, ipak, moramo posmatrati u širem kontekstu oslabljene američke imperije i u velikoj meri oporavljene Rusije koja oprezno, ali i odlučno, pravi korake koji imaju za cilj da je na svetsku scenu vrate kao globalnu silu.

Ekonomska kriza, apsolutna nemogućnost da stabilišu situaciju u Iraku i Avganistanu i prelivanje rata na Pakistan, koštali su vladu SAD ugleda i otkrili ranjivosti američke imperije. Rusija se, s druge strane, na talasu skoka cena energenasa, tokom ove decenije izvukla iz duboke ekonomske krize, vratila spoljne dugove i s njima povratila stare imperijalne ambicije. Ovo ipak ne govori o mogućnosti zamene uloga na tronu unilateralnog svetskog poretka – SAD su i dalje najveća svetska ekonomija, sa udelom od 23.5% u svetskoj proizvodnji 2008, dok se rast Rusije uglavnom bazira na izvozu sirovih dobara i energije.

Ipak, prošlogodišnji rat između Rusije i Gruzije, iz kog je Rusija izašla kao pobednica, bio je efektivno rat protiv SAD, o čemu smo detaljno pisali u Solidarnosti (septembar 2008). Danas, nasuprot uvreženim tvrdnjama intelektualne zajednice o novom dobu multipolarnog sveta, možemo govoriti o izvesnoj tendenciji ka ponovnoj regionalnoj bipolarizaciji, borbi između Rusije i SAD za kontrolu nad Balkanom, iako tu i EU igra svoju ulogu. Čak i da pristanemo na taj „lokalni multipolarizam“, to ne znači da stanje u kom nijedna velika sila nije dovoljno snažna da ostvari svoje imperijalne ambicije vodi situaciji gde će one odlučiti da im saradnja odgovara više nego konflikt. Tvrdnje o novom multipolarnom svetskom poretku bi, dosledno izvedene, vodile potpuno promašenom zaključku – da bi u takvom svetskom poretku bilo bi moguće prevazići ratove.

Inicijativa Medvedeva ide upravo u ovom smeru, na talasu oslabljenog američkog imperijalizma, revizija slavnih godišnjica raznih krajeva istorije i slepih ulica savremene akademske misli. Njegov plan, koji sam po sebi podrazumeva pravo samoizabranih država da monopolišu pitanje svetske bezbednosti, govori naširoko o saradnji Istoka i Zapada – praveći se da, sa de facto slabijih pozicija, posrnulom divu nudi ruku pomirenja.

Sama činjenica da je Beograd, odmah nakon Berlina i Evijana, bio odabran za promociju novih detalja o ovom paktu, govori dovoljno o neosnovanosti zvaničnih tumačenja.

Sredinom devedesetih, NATO je, predvođen SAD, odlučio da iskoristi priliku koja je nastala padom Berlinskog zida, slomom Sovjetskog Saveza i uvlačenjem celokupnog Istočnog bloka u kreditno ropstvo – i započne svoju ekspanziju na istok. Ideja je bila „opkoliti“ Rusiju priključivanjem bivših zemalja SSSR u NATO i sprečiti eventualni preporod ruskih interesa u regionu. Razvoj na tržištu energenasa i drakonska primena neoliberalnih principa od strane Putinove vlade uspeli su, ipak, da Rusiju dignu sa zemlje pre nego što je NATO ispunio svoj plan. Delimično uspelo opkoljavanje – konkretno, preuzimanje patronata nad Gruzijom i Ukrajinom – dovelo je do pomenutog rata između Rusije i Gruzije i gasne krize s početka godine, koju smo takođe podrobno analizirali (Solidarnost, februar 2009).

Ovaj trud Sjedinjenih Država da na svoju stranu pridobiju najbliži ruski komšiluk ne smemo shvatati kao puku grabež za teritorijama ili osvetničku, čak „anti-komunističku“, narav vladajuće klase SAD. U pitanju je, zapravo, borba između SAD i Rusije oko učvršćivanja hegemonije nad EU, u kojoj monopolizovanje maršuta koje Evropu snabdevaju energijom igra ključnu  ulogu.

Balkan je, u tom smislu, presudna lokacija kroz koju prolaze gotovo svi kaspijski i centralnoazijski koridori. U tom ključu moramo posmatrati američke intervencije tokom ratova u Bosni i Hrvatskoj, kao i bombardovanje Srbije 1999. Nakon svih ovih operacija koje su samo učvrstile nacionalne podele i netrpeljivosti u regionu, na zapadu Balkana iznikle su američke i NATO vojne baze, od kojih je poslednja i najveća kamp Bondstil na Kosovu. Danas su sve države koje se graniče sa Srbijom članice NATO-a, ili se nalaze na listi čekanja.

Navodna mirovna alijansa koju Rusija ima nameru da u saradnji sa Srbijom izgradi već je dosula još ulja na balkansku vatru. Odmah nakon posete ruske delegacije Beogradu, američki potpredsednik Džozef Bajden pohitao je da ugovori izgradnju novih američkih baza u Rumuniji i Bugarskoj, kao i da obnovi tek odbačenu ideju o formiranju protiv-raketnih baza u Češkoj i Poljskoj – ovog puta navodno kraćeg dometa (izveštaj Jana Magičeka iz češke kampanje Protiv baza o Obaminom odustajanju od postavljanja baza pročitajte na našem sajtu u sekciji Solidarnost/Između dva broja).

Da stvar bude gora, srpska i ruska vlada potpisale su i sporazum o izgradnji Centra za vanredne situacije u jugoistočnoj Evropi, nadomak Niša. Uloga centra kreće se u rasponu od gašenja veliih požara, preko anti-terorističkih aktivnosti, pa sve do obezbeđivanja i kontrole gasovoda „Južni tok“ i rešavanja svih situacija u kojima bude ugrožena bezbednost Srbije.

Drugim rečima, Zapadni Balkan uskoro dobija još jedno utvrđenje koje će po potrebi moći da se koristi i u vojne svrhe. Samo, ovog puta u pitanju neće biti američka, već ruska baza. Jasno vidimo da se spor oko kontrole nad energetskim tokovima kako vreme prolazi sve više zaoštrava.

Pritom, sve ovo se odvija u periodu najveće ekonomske krize od tridesetih godina prošlog veka, ali i u periodu u kom nestabilnost Bosne i Hercegovine na najdrastičniji način preti novoj podeli po etničkim granicama; slično je i na etnički podeljenom Kosovu, za koje se pri postojećem odnosu snaga može naći novo-staro „pragmatično“ rešenje podele na sever i jug. Ovim pitanjima podrobnije ćemo se pozabaviti u narednom broju.

Istorija kraja dvadesetog veka na Balkanu je istorija ratova prouzrokovanih upravo etničkim podelama i ovakav razvoj stvari mogao bi imati katastrofalne posledice, posebno imajući u vidu utvrđeno prisustvo zapadnih trupa u regionu i rusko „useljavanje“. Istorija stranih intervencija na Balkanu je istorija zavisnosti lokalnih vladajućih klasa od njihovih imperijalističkih sponzora, za šta su cenu plaćale potlačene klase.

Imajući sve ovo u vidu, u vodu pada svaka pomisao na „mirna rešenja sukoba“ unutar „multipolarnog“ sveta. Takođe, pokazuje se i pogubnost priklanjanja bilo kojoj od sila koje se u našim dvorištima bore za svoje geo-srateške i ekonomske interese. Izgradnja baze u Srbiji ne može biti u našem interesu jer situaciju u celom regionu čini još opasnijom. Jedini način za sprečavanje ovakvog razvoja događaja je izgradnja internacionalne anti-imperijalističke mreže na Balkanu, ali i van njega. Ovaj proces je pokrenut Mirovnom konferencijom održanom pre godinu dana u Atini i mi ga sada moramo nastaviti i graditi. Za Balkan bez baza – ni Vašington ni Moskva!