Posledice bombardovanja.

Sirija: predskazana tragedija[3 min. za čitanje]

Džon Ris piše o poukama koje se mogu izvući iz izgubljene revolucije u Siriji. Tekst je preveo Miljan Jelić.

Krvavi kraj opsade Alepa doveo je do duboke samorefleksije širom političkog spektra. Parlamentarni poslanici i poslanice u Britaniji ponovo pričaju o povećanoj vojnoj intervenciji, a levica je podeljena oko toga da li da takve pozive podrži ili ne. Ono čega manjka jeste ozbiljna analiza. Evo nekoliko ključnih zapažanja od kojih bi trebalo početi.

Revolucija u Siriji je 2011. godine, u svojoj početnoj fazi, bila istinski narodni ustanak – izdanak istog procesa koji je doveo do revolucija u Egiptu i Tunisu.

Međutim, drugi talas arapskih revolucija, u Bahreinu, Libiji, Jemenu i Siriji, bez izuzetka se značajno razlikovao od onih u Egiptu i Tunisu. Pre svega, režimi protiv kojih su revolucije drugog talasa bile uperene bili su bolje pripremljeni i spremniji da bez odlaganja iskoriste nadmoćnu vojnu silu protiv vlastitih naroda. Štaviše, u slučajevima Sirije, Jemena i Bahreina, bili su voljni da pozovu svoje međunarodne sponzore da ih podrže.

Saudijske snage ušle su u Bahrein kako bi slomile ustanak na Bisernom trgu. Saudijska Arabija je rukovodila smenom režima u Jemenu i odnedavno vodi brutalni rat kako bi ostvarila svoje ciljeve u siromaštvom najpogođenijoj zemlji na Arabijskom poluostrvu.

Zapadne vlade o ovome uglavnom ćute i nastavljaju da prodaju oružje Saudijskoj Arabiji. U Libiji su države Persijskog zaliva otpočele zbacivanje Gadafija, koje je NATO dovršio, pritom razrušivši zemlju i pretvorivši je u regionalni supermarket za oružje.

Zapadne sile i Saudijska Arabija su, nakon saučesništva u slamanju ustanka u Bahreinu, požurile da obznane svoju podršku ustancima u Libiji i Siriji iz jednog jedinog, prostog razloga – zato što su smatrale da ih mogu iskoristiti za svrgavanje postojećih režima.

Sirija se razlikovala samo u jednom: bila je jedna od malobrojnih ruskih saveznica na Bliskom istoku, te je Rusija odlučila da brani svoj resurs u regionu.

Najveću krivicu za slom u Siriji snose Asadov režim, kao i rivalske imperijalističke sile i lokalne države koje su svoje ciljeve pokušale da ostvare preko grbače sirijskog naroda: Rusija, SAD, Saudijska Arabija, Katar, Iran i Turska.

Međutim, opozicija u Siriji napravila je, iako razumljivu, ništa manje fatalnu grešku, time što je pokušala da igra zajedno sa imperijalističkim silama. Slobodna sirijska armija [Free Syrian Army, u daljem tekstu FSA, prim. prev.] ulizivala se SAD, Ujedinjenom Kraljevstvu, Turskoj i Saudijskoj Arabiji. Poslednji sastanak opozicije, na kome je trebalo definisati zajednički stav u mirovnim pregovorima, organizovala je Saudijska Arabija, odlučujući ko može da prisustvuje, a ko ne. Sastajanje predstavnika/ca FSA sa svim zapadnim liderima/kama, od Hilari Klinton do Borisa Džonsona, pokazuje u kojoj meri su polagali nade u Zapad.

Tako su se uključili u rat preko posrednika koji se vodio između imperijalističkih sila, a na štetu naroda Sirije. Ovde se gubi poslednji trag narodne kontrole nad pravcem u kom će se revolucija razvijati.

Opozicija u Siriji je neizbežno i očekivano izdata. Ovo je, zajedno sa posledicama američke invazije na Irak, omogućilo džihadistima da se utvrde kao dominantna oružana snaga u pobunjeničkom taboru.

Pouke nije teško izvući: nikada ne veruj da imperijalističke sile mogu pomoći revoluciju. Uvek će pokušati da je slome, suzbiju i izdaju. Za levicu, pouka je još jasnija: glavni neprijatelj je kod kuće. Solidarnost sa pokretima u drugim zemljama nikada ne može funkcionisati ukoliko se odstupi od ovog principa. Revolucije ne mogu odneti prevagu, a sama levica može završiti praveći ustupke vlastitim vladarima.

Za analizu na kojoj je baziran ovaj članak, videti: Syria: Empire and Revolution .