Levičarska Demokratska inicijativa protiv Europske unije nažalost nije uspela da spreči ulazak Hrvatske u EU, ali je pružila značajan prostor istinski internacionalističkim argumentima u hrvatskoj javnosti i doprinela budućoj saradnji naroda Balkana u jeku krize, urušavanja demokratije i rasta ekstremne desnice.

Povratak u budućnost: Kratka istorija evropskih integracija[9 min. za čitanje]

„Evropa nema alternativu” – to je la pensée unique koja dominira političkim životom u zemljama bivše Jugoslavije. Poput ideje o tranziciji u tržišni model, Evropa se smatra odredištem do kog tek treba stići, jednom zajednicom mira i prosperiteta. Mi smo, zapravo, već „u Evropi” preko četiri decenije i ostajemo tamo odakle smo i krenuli – u zavisnosti od evropske imperije.
U ovom članku predstavićemo kratku istoriju evropskih integracija pre evropskih integracija.

Prvi krug EU integracija počinje 1967. godine sa ugovorom o saradnji između SFRJ i Evropske zajednice (EZ, prethodnica EU), za kojim je usledio nepreferencijalni trgovinski ugovor iz 1970, a 1980. i preferencijalni.

Za Evropsku zajednicu, trgovinska integracija sa SFRJ predstavljala je projektovanje njenih zajedničkih carinskih tarifa i zajedničke trgovinske politike na Istok, što je bio ključni element mediteranskog širenja EZ u 1970-tim i 1980-tim godinama, u borbi protiv Komekona i Istočnog bloka.

Za SFRJ, ova integracija bila je nastavak „integracije u svetsku podelu rada” koja je započeta u 1950-tim kako bi se razvila privredna baza kojom bi se omogućilo nadmetanje sa oba bloka. Saradnja sa EZ, rečeno je, bila bi prilika da se dođe do naprednije tehnologije potrebne za stvaranje konkurentnog izvoznog sektora.

Međutim, integracija je donela samo rastući trgovinski deficit sa EZ! Samo u periodu 1972-76 nivo izvoza SFRJ u EZ pao je na nivo iz 1966. Pošto nije bila konkurentna, SFRJ je morala da preusmeri trgovinu na Istočni blok, istovremeno postavši u potpunosti zavisna od uvoznih proizvoda iz EZ koji su prerađivani za reizvoz. Kako bi pokrila trgovinski deficit, SFRJ je morala da pozajmljuje velike sume novca od međunarodnih finansijskih tržišta. Ipak, posle svetske recesije 1974-75, EZ je podigla trgovinske barijere tačno u onim oblastima u kojima je SFRJ imala konkurentnu prednost (čelik, tekstilna roba, duvan i izvoz govedine i teletine).

Do kraja 1970-tih SFRJ je stagnirala, gušeći se pod bregom dugova koje više nije mogla da otplati, te se okrenula MMF-u i EZ za još pozajmica.

MMF i EZ nametnule su strukturna prilagođavanja – liberalizaciju i privatizaciju – u vidu zatvaranja neefikasnih preduzeća i zaustavljanja ionako već vrlo ograničene preraspodele društvenog dohotka od bogatijih ka siromašnijim republikama i regionima.

Brutalne mere štednje i šok terapije, primenjivane od 1982. do 1985. i od 1989. do 1990, nikako nisu uspele da reše problem duga (1991. nivo zaduženosti bio je jednak onome iz 1978). Međutim, uništavanjem života miliona običnih ljudi, MMF i EZ ne samo što su stvorile uslove za nacionalistička previranja koja su uništila SFRJ, već su obezbedile i okvir u kom su se republičke partijske elite borile za prevlast.

MMF i EZ tražili su i recentralizaciju federacije kako bi nametnuli tržišnu disciplinu radi otplate duga. Otvaranje svetskom tržištu od 1950-tih rasparčalo je federaciju na nekoliko autarhičnih regionalnih jedinica koje su se takmičile u grabljenju ograničenih državnih sredstava – otud i rast republičkog nacionalizma u Jugoslaviji 1960-tih godina. Recentralizacija je značila oduzimanje republičke kontrole nad resursima, kompanijama, bankama i finansijama u okviru republičkih granica – gaženje Ustava iz 1974. koji je SFRJ preobrazio u pravu konfederaciju država.

Nastala su dva oprečna programa – nijedan nije dovodio u pitanje neoliberalni program MMF-a, ali su oba tvrdila da predstavljaju „evropske vrednosti” – koji su se oslanjali na „Evropsku uniju”, planiranu za 1992, kako bi opravdali svoje nacionalističke ambicije.

Rukovodioci bogatijih republika i pokrajina – Slovenije, Hrvatske i AP Vojvodine – od početka su se u potpunosti protivili recentralizaciji. Ekonomski, to su bili neoliberali koji su govorili da se njihove pro-evropske ekonomije sputavaju rasipnom državnom potrošnjom na siromašnije republike i na vojsku. Odgovor je bio manje države, a ne više. Politički, njihove vođe su želele da kastriraju saveznu vladu, kako ona više nikad ne bi mogla da se umeša u njihove poslove. Ovo je nazvano „konfederalizmom”.

Političari iz Srbije takođe su bili ekonomski liberali, ali su težili da svoje interese ostvare kroz recentralizaciju Srbije, ukidajući autonomiju njenih pokrajina, Vojvodine i Kosova, zagarantovanu Ustavom iz 1974. Administrativna centralizacija bi slabijoj srpskoj privredi otvorila domaće tržište, dok bi joj jačanje savezne ekonomske vlasti po savetima MMF-a omogućilo da implementira program investicija da bi se mogla nadmetati na evropskom tržištu.

Kada je Milošević od Kosova, Vojvodine i Crne Gore napravio protektorate Beograda i kada je projekat recentralizacije poistovećen sa velikosrpskim nacionalizmom, slovenačka i hrvatska vođstva počela su da traže decentralizaciju, sa Jugoslavijom kao labavom konfederacijom čiji bi jedini raison d’être bio sprovođenje eventualnog uključivanja republika u EZ.

Tako je u praksi MMF/EZ program služio interesima velikosrpskog nacionalizma koji je težio stvaranju centralizovane Srbo-slavije. Još dok je bio samo beogradski partijski šef, Milošević se predstavljao kao „dobar Evropljanin”. Referišući na projekat evropske ekonomske i monetarne zajednice objavljen te godine, upozorio je: „Jugoslovenske nacije smislile su ideju zajedništva pre više stotina godina, kada su bile razjedinjene zbog stranih carstava. Danas, kad je ta ideja osvojila Evropu i ceo svet, mi se vraćamo idejama i akcijama koje su svi drugi napustili.”

Stoga ne iznenađuje to što se do 1989. smatralo da je on glavni predstavnik zapadnih interesa u SFRJ – interesa koji su stremili jačanju savezne države da bi se vrednost iz njene privrede mogla ulivati u sefove zapadnih banaka.

S druge strane, bogatije republike su koristile obećanje EU integracija kako bi opravdale odvajanje od SFRJ. Kao i u Srbiji, slovenački partijski šefovi sponzorisali su nacionalističke intelektualce kako bi sopstvene nacionalističke ambicije približili ostvarenju. Oslanjajući se na ideju „Srednje Evrope”, koju su razvili istočnoevropski disidenti da bi svoje zemlje premestili u „zajednički evropski dom” izvan Istočnog bloka, intelektualci okupljeni oko časopisa Nova revija opravdavali su separatizam premeštajući Sloveniju u „srednjeevropski” identitet, za koji se tvrdilo da prethodi veštačkom stvaranju Jugoslavije. Slovenački suverenitet je tako izjednačen sa „ponovnim priključivanjem” Evropi, dok je Jugoslavija bila jednaka „Balkanu” i „Aziji”.

U skladu sa novom ideologijom, predizborni slogan bivše Slovenačke komunističke partije (iz februara 1990) bio je „Evropa zdaj!” U istom maniru, novine HDZ-a označile su pobedu stranke na izborima 1990. kao poslednji korak ka „uključenju Hrvatske među države Srednje Evrope, regiona kome je uvek pripadala, sem u skoroj prošlosti kada su balkanizmi… uporno potčinjavali hrvatsku državnu teritoriju jednom azijatskom obliku vladavine”.

Na taj način, Evropska zajednica nije bila samo agens ekonomskog raspada SFRJ, već je, obećanjima o budućoj političkoj integraciji, ubrzala i njen politički raspad. S jedne strane, podrška EZ je dozvolila predsedniku savezne vlade Anti Markoviću da zvanično izjavi da su njegove ekonomske i političke reforme kvalifikovale Jugoslaviju za stupanje u EZ. S druge, obećanja o prisnijoj saradnji dozvolile su separatističkom taboru da tvrdi da je Evropa jedina alternativa Jugoslaviji koja je postojala samo na papiru.

Posle pada Berlinskog zida EU više nije bila strateški zainteresovana za odbranu jugoslovenskog teritorijalnog integriteta već za integraciju srednje Evrope. Menjanje geopolitičke mape Evrope ojačalo je poziciju separatista u Jugoslaviji. Međutim, kontinuirana podrška teritorijalnom integritetu Jugoslavije – tj. integritetu otplate duga – navela je Miloševića da poveruje da Evropa neće prihvatiti secesiju. Sve strane su imale dobre razloge da se pozivaju na Evropu u trci do cilja, a rezultat su bili katastrofalni bratoubilački ratovi tokom devedesetih.

Posle ratova, drugi ciklus EU integracija u Srbiji i Hrvatskoj je tokom 2000-tih podrazumevao sve veće otvaranje stranom kapitalu i kreditima kako bi se finansiralo otplaćivanje bivšeg jugoslovenskog duga. Visoke kamatne stope, koje je strani kapital zahtevao, pothranjivale su rast zasnovan na uvozu i potrošačkom zaduživanju, ali su istovremeno uništavale industriju i ove dve nacije gurnule u dužničku klopku opasniju nego ikad do sad.

Nasuprot tome, Slovenija je pokušala da pod sopstvenim uslovima uđe na svetsko tržište, putem rasta zasnovanog na izvozu. Integracija u EU je, međutim, razotkrila slabosti malih nacija koje se suočavaju sa tehnološkim gigantima, tako da je Sloveniju primorala da finansira rast zasnovan na uvozu putem iste dužničke piramide.

EU je trenutno uzdrmana do temelja dužničkom krizom evrozone. Nije verovatno da će izbeći novi talas dužničkih kriza i neuspehe banaka, ali ono što je sigurno jeste da će vladajuće klase Evropske unije odgovoriti stežući kaiš dužničkog ropstva i razdvajajući radnike i narode Evrope kako bi ih naterali da plate za krizu.

Državni udar koji je Evropska centralna banka (ECB), zajedno sa Berlinom i Parizom, izvela protiv vlada Papandreua i Berluskonija uspostavio je u Grčkoj i Italiji tehnokratske režime koji će neposredno služiti interesima banaka. Ovim je otvorena nova faza krize. Prelaz sa zakonodavne na izvršnu vlast prati i represija nad svakim nezavisnim društvenim pokretom koji neposredno ili posredno dovodi u vezu efekte dužničkog ropstva sa EU bankama.

Sličan razvoj danas možemo videti i u Srbiji, sa pokušajem da se studentske blokade razbiju „milom ili silom”, ili da se nacrtima zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju ukine pravo prosvetnim radnicama i radnicima da stupe u štrajk.

Sadašnja faza krize evrozone na taj način spaja dužničku krizu države sa političkom krizom demokratske države. Kriza vlasti se istovremeno ogleda u nemogućnosti garantovanja budućeg blagostanja miliona građana i u krizi političke reprezentacije, pošto moć prelazi u ruke ECB i velikih evropskih država. Borba protiv dužničkog ropstva tako postaje borba za demokratiju.

Bankrot pod pritiskom naroda i otkazivanje svih dugova, praćeni nacionalizacijom evropskih banaka, nisu samo prvi koraci ka razrešenju dužničke krize, već prvi koraci u borbi protiv političke diktature krupnog evropskog kapitala koja se sprovodi u saradnji sa lokalnim elitama putem mehanizma evra.

Proteklih četrdeset godina, EZ/EU bila je faktor tržišne dezintegracije i nacionalističkih podela na Balkanu. Ona ne predstavlja nadnacionalizam, već superimperijalizam. Kako bi se oslobodili, narodi bivše Jugoslavije ne smeju „ući” u Evropu, već istupiti iz imperije evropskog kapitala.

Ovde bi levica na prostoru bivše Jugoslavije trebalo da se povede za primerom arapskih naroda koji se ujedinjuju protiv druge imperije i njenih lokalnih saveznika. Ako ćemo se odupreti sopstvenom dužničkom ropstvu, moramo početi da se ujedinjujemo širom našeg regiona, u kom grčki revolt pokazuje da postoji alternativa.